Priznaje da njegov put do zvanja svećenika nije išao glatko, bilo je teških i izazovnih trenutka, ali danas je sretan i živi svoj poziv.

- Nije išlo glatko od malih nogu i put u crkvi je nekako bio sličan kao kod većine. Pričest, krizma i onda je slijedio odlazak iz crkve i pomalo neuredan, čak i poročan život. U jednom periodu shvatio sam da me takav život ne ispunjava, posebno kad bih vidio prijatelje i poznanike na koje je takav stil života već utjecao i znao sam da to ne želim za sebe. Ali isto tako nisam ni znao što promijeniti, nađeš se u nekoj pat poziciji. I u biti spletom okolnosti imali smo jedan sprovod u krugu uže obitelji gdje sam razgovarao s rođakom o Bogu i tako je krenuo moj povratak crkvi. Nakon srednje škole četiri sam godine radio kao konobar i u kafić je dolazio fra Marko s kojim sam često razgovarao i to mi je bila neka vrsta ulaznice za vratiti se u crkvu. Nakon 5, 6 godina lutanja krenulo je smirivanje, razmišljao sam i o bračnom životu jer me privlačilo nešto ozbiljnije, ali u vezama sam shvatio da to nije ono što me u potpunosti ispunjava. U meni se počeo buditi poziv, stupio sam u kontakt s jednim duhovnikom iz Splita, pola godine vodilo smo intenzivne razgovore i ispovijedi i konačno sam donio odluku da uđem u red Karmelićana – priča nam don Škugor.

To je bilo 2011. godine, a njegova odluka isprva je iznenadila njegovu obitelj i prijatelje.

- Prekinuo sam s curom, tad još nisam vozio i majka je došla po mene u Vodice. Kazala mi je: 'Šta ćeš sad, vratiti se izlascima?'. Ja sam ni pet ni šest kazao da idem u fratre na što mi je ona rekla ne rugaj se sa svetim stvarima. Pola godine nakon kazao sam tad i tad odlazim u samostan i to je bilo to. Neki su od samog starta reagirali pozitivno, neke je to iznenadilo i kazali su da idem iz krajnosti u krajnost, ali kad su kasnije vidjeli da se ponašam najnormalnije i da je to to, prihvatili su – priča nam ovaj 33-godišnjak.

U Zagrebu je ušao u red Karmelićana, nakon toga upisao je studij Teologije i iako mu je gore život bio ispunjen, u njemu se budila želja da se vrati u rodni kraj i htio je djelovati među svojim ljudima. Pred kraj fakulteta 2018. godine pisao je biskupu, naveo je svoje razloge i stvari su se polako odvijale. Lani je zaređen, a na ređenje je čekao tri godine. U tom periodu bio je također angažiran, kako na Prviću odakle vuče korijene, tako i u Centru Šubićevac gdje je sudjelovao u organiziranju hodočašća za djecu s teškoćama u razvoju.

- Nakon ređenja biskup mi je povjerio službu u Grebaštici i gimnaziju gdje predajem od lani. Rad u školi je intenzivan i zanimljiv, danas na vjeronauk idu i oni koji imaju stavove potpuno drugačije od nauka katoličke crkve. Imam jedan prijateljski odnos s njima koji se bazira na odgajanju i razgovoru, jasno uz autoritet jer ipak sam im profesor. Želim biti netko tko im neće samo predavati, već dati do znanja da je vjeronauk društveni predmet koji je širok i koji pruža dosta mjesta za razgovor i promišljanje. To su mladi ljudi, imaju dosta pitanja, trudim se ući u srž njihovih godina i ponašanja i pomoći im da ne zastrane – objašnjava nam.

U prošlosti je puno više ljudi biralo ovo zvanje, odnosno poziv, a često je to bilo zbog raznih motivacija i/ili potreba.

- Znate, ovo vrijeme mi je osobno i draže jer dolazimo do zvanja koja su čista i nisu motivirana ničim izvana. Da, svećenika je sve manje, u odnosu na broj župa imamo manjak ljudi pa tako mnogi služe i u dvije župe. Nema pravila koliko će godina svećenik provesti u istoj župi, nama je jedan profesor na Teologiji kazao da je otprilike jedna generacija, odnosno nekih sedam ili osam godina idealno, ali sve to ovisi o potrebama tako da pravila nema – priča nam naglašavajući da novi svećenik u župi svakako znači svježinu i motivaciju.

Koliko novi svećenici, toliko su i mladi svećenici oni koji donose promjenu u crkvi i među župljanima. Društvene mreže na kojima često objavljuje fotografije s putovanja, dresova koje skuplja ili utakmica na koje ide, vidi kao nešto korisno.

- Kad vide da se družimo, putujemo i živimo život koji nije toliko različit od njihovog, svakako se lakše mogu poistovjetiti s nama i otvoriti nam se. Vide da smo tu za njih, da ih razumijemo, posebno ako smo u mladosti i mi prošli neke stvari. Prošle godine nekolicina mladih iz škole mi je došla na ispovijed jer su osjetili da mogu sa mnom razgovarati. Drago mi je što se kod nekih predodžba o crkvi mijenja i vide da nismo nedodirljivi, da nam se mogu uvijek obratiti i da nismo neka zatvorena srednjovjekovna formacija. Naravno, i dalje je bitno da zadržimo svoje ja i da se ne povedemo za masom. Ne dozvoljavam psovanje i beštimanje, iako nekima ponekad 'izleti' koja kriva riječ pa se onda odmah ispričaju. Kad pričamo o mladima, uvijek ću istaknuti Meterize i Šubićevac gdje svećenici rade krasan posao, a tu su i Ražine gdje mlade snage, odnosno don Donald i don Ante Vrcić predano rade kako bi okupili mlade – priča nam.

Na svojem putu ka ovom zvanju suočio se s brojnim izazovima, promjene su bile teške, iskreno će, ali Bog je bio na tom putu i nije dao da skrene s njega.

- Danas živim život koji je meni namijenjen, rad s ljudima me ispunjava i motivira, ali nisam zaokupljen time da me slijede mase. Meni je svatko važan. Ako uspijem samo jednoj osobi pomoći, ja sam kao svećenik uspio – kaže.