ISTRAŽUJEMO Šibenik je u 1980-ima BDP-om po stanovniku bio drugi grad u Hrvatskoj

U današnjem, četvrtom nastavku serijala donosimo sažeti pregled najznačajnije imovine i vodećih kompanija na području današnje Šibensko-kninske županije (prema vrstama vlasništva i njihovim udjelima u stvaranju bruto-domaćeg proizvoda), kroz ovdašnju ekonomsku povijest, sve do kraja dramatičnog 20. stoljeća.

Zašto je vlasništvo nad ekonomijom biti-ili-ne-biti

U ovom serijalu o Hrvatskoj i Šibeniku sve nalaze preispitujemo kroz vlasništvo nad ključnim ekonomskim potencijalima, jer o vlasništvu ovisi i nacionalni suverenitet, kao i mogućnosti donošenja razvojnih odluka na mikro-razinama. U prošla smo tri nastavka prikazali razmjere prodaje najkvalitetnijih ekonomskih potencijala u Hrvatskoj stranim vlasnicima unazad tri desetljeća (od banaka, telekomunikacija i farmacije, do nafte, hotela i tržišta robe široke potrošnje, kojima sada vladaju uvozni proizvodi). Danas ćemo u sažetku prikazati čiji je bio Šibenik i njegov gravitacijski prostor od 12. do kraja 20. stoljeća.

Ali, za mnoge koji i u Šibeniku još misle mozgovima davnih hajduka, da je dobro većinu najboljih komada imovine, ne samo viška privatne, nego prije svega državne, prodati strancima (pa da jedna generacija živi bogovski, dokono i rentijerski i bez rada), podsjetit ćemo ukratko na dugoročnu važnost vlasništva, osobito u slučajevima malih zemalja.

Prema londonskom Economistu (i danas vodećem svjetskom, tiskanom i internetskom mediju, s tradicijom od sredine 19. stoljeća, kad je Velika Britanija išla prema vrhuncima osvajanja kolonija širom svijeta – citiram ih, jer barem oni dobro znaju važnost vlasništva u domaćoj i svjetskoj ekonomiji!), energetika, telekomunikacije, lijekovi, nacionalna štednja, voda ili hrana nisu obične robe, nego su to ključevi nacionalne sigurnosti. Kad su tvrtke u domaćem (državnom ili privatnom) vlasništvu, dobit ostaje i uglavnom se reinvestira u zemlji. Kada su u stranom vlasništvu, profit uglavnom odlazi u sjedišta inozemnih vlasnika. Kad banke nisu u većinskom domaćem vlasništvu, država gubi moć nad kreditnom politikom. Domaće banke lakše će pratiti dugoročne nacionalne projekte i domaće poduzetnike, dok će strane banke primarno gledati kratkoročni profit i interese svojih glavnih dioničara. Strani investitori u malim zemljama malo kad otvaraju centre za istraživanje i razvoj, a češće pogone za sklapanje ili uslužne djelatnosti (poput turizma ili trgovine), koji traže pretežno jeftinu radnu snagu. Dugoročna posljedica je "odljev mozgova", jer mnogi domaći visoko obrazovani kadrovi nemaju gdje raditi, dok u zemlji ostaju slabije plaćeni poslovi (odnedavno namijenjeni jeftinoj uvoznoj radnoj snazi iz Azije).

Strani trgovački lanci – kad se strancima prodaju i trgovačke mreže ili preda cijelo tržište - donose svoju robu, a domaću zapostavljaju, čime osobito uništavaju domaće poljoprivrednike i male proizvođače, koji se ne mogu natjecati s masovnom, subvencioniranom proizvodnjom velikih industrijskih i trgovačkih sila. Prodaja obiteljskog srebra (banaka, telekomunikacija, energetike i prirodnih resursa) malim zemljama donosi kratkoročnu financijsku injekciju, ali dugoročno stvara strukturalnu ovisnost. Zato je – s druge strane ove vlasničke priče - i Mađarima važno da su postali većinski vlasnici Ine, i Njemačkoj da je većinski vlasnik ovdašnjeg telekoma, i Izraelu da je vlasnik Plive, pa Italiji i Austriji da imaju većinsko vlasništvo nad bankama u Hrvatskoj, a Kauflandu, Lidlu i Sparu da izvozom robe iz Njemačke, Austrije i EU-a pune svoje police širom Hrvatske, osobito u ovdašnjoj, sve više njihovoj turističkoj sezoni.

Šibenik je 1895. bio prvi grad u svijetu s izmjeničnom strujom

Temelji ekonomskog prostora u okviru današnje Šibensko-kninske županije, uglavnom su postavljeni u 12. i 13. stoljeću, kad kreće uspon Šibenika. Prema nalazima Josipa Kolanovića u njegovu kapitalnom djelu „Šibenik u kasnom srednjem vijeku“, Šibenik je u svom razvoju bio izuzetak među svim dalmatinskim gradovima: dok su se sva šira područja dalmatinskih gradova (kao komuna ili distrikta) razvijala od središta prema periferiji, šibenski je distrikt bio posve suprotan slučaj. Sva kasnija povijest uređenja prostora današnje Šibensko-kninske županije, politička i crkvena, osobito nakon mletačkog potiskivanja Osmanlija iz Dalmacije, je ipak u znaku širenja šibenskog distrikta i Šibenske biskupije, kasnije kotara Šibenik, pa triju općina (Šibenik, Drniš i Knin), sve do granica Šibensko-kninske županije, određenih 1997.

Od osnutka Šibenika do njegova potpadanja pod mletačku vlast (1412.) polovina njegovih ekonomskih potencijala bila je u posjedu šibenskih i skradinskih plemića, a polovina u posjedu Šibenske biskupije. Za mletačke vlasti prevladavajući nadzor nad ekonomskim potencijalima (osobito nad šibenskim solanama i trgovinom sa turskim zaleđem) imala je Venecija, u kombinacijama sa šibenskim plemićima i Biskupijom. Svoj dio u sve maštovitijim kombinacijama imali su i hajduci iz šibenskog zaleđa, čas u svoje ime, čas u ime turskih moćnika, a čas u korist Mletaka. Poslije kuge iz 1649. dodatno se povećao udjel Šibenske biskupije u vlasničkom portfelju šibenskog distrikta (jer su mnogi umirući vlasnici svoje nekretnine darivali Crkvi).

Hidroelekratana Jaruga na Krki (FOTO Wikipedia)

Ključni ekonomski događaj za čvrsto umrežavanje tog jedinstvenog prostora između Dinare i Žirja, te Murtera, Skradina i Rogoznice, bio je početak rada hidroelektrane Krka (kasnije nazvane Jaruga I), povijesnog 28. lipnja 1895. Šibenik je prvi grad na svijetu, koji je dobio izmjeničnu struju (prema idejnom rješenju velikog Nikole Tesle), za vrijeme gradonačelnika Ante Šupuka i inženjerskog meštra Vjekoslava Meichsnera. Bilo je to godinu prije nego li je u rad puštena elektrana na Nijagari u SAD. Do Šibenika je sagrađen i prvi dalekovod u Hrvatskoj, s početnom javnom mrežom. Struja sa Slapova Krke stigla je u Šibenik sedam godina prije nego li u Beč, pa i u kuću inženjera Meichsnera (kasnije je to bila kuća liječnika Pasinija, a danas samo ugostiteljski objekt).

Društveno vlasništvo od trijumfa do nacionalizacije

Ubrzo kreće industrijalizacija Šibenika: Vincenco Inchiostri pokreće tvornicu tjestenine (na mjestu gdje je danas uprava Grada Šibenika, na Poljani), a 1902. kreće i tvornica SUFID u Crnici (kasnije se zvala Tvornica elektroda i ferolegura). Budući da je još 1798. u Šibeniku otvorena prva pošta, a 1799. počela gradnja ceste Šibenik – Knin (preko Konjevrata i Drniša), te 1875. otvorena željeznička pruga od rudarskog Siverića do luke u Šibeniku, i 12. svibnja 1879. otvoren prvi vodovod od Krke pa do šest javnih česmi u gradu, u toj kombinaciji stranog i državnog vlasništva (tada austrijskog) stvoreni su čvrsti temelji za infrastrukturno i ekonomsko umrežavanje cjelokupnog prostora današnje Šibensko-kninske županije sa svim njezinim posebnostima.

(FOTO Delcampe.net)

Sve se, vlasnički, ponovno iz temelja promijenilo nakon 1945., kad je većina ekonomskih potencijala nacionalizirana, a zatim uvedeno posve novo, nigdje u svijetu dotad korišteno, društveno vlasništvo. Sve do prijelomne 1990. gotovo sve što se na prostoru tadašnjih općina Šibenik, Drniš i Knin, proizvodilo, bilo je domaće, pretežno društveno i manjim dijelom privatno, šibensko.

Zatim je potkraj 1990. društveno vlasništvo u cijeloj Hrvatskoj pretvoreno u državno, a od 1993. izloženo tržištu i privatizaciji. I na prostoru Šibensko-kninske županije otad traje radikalna promjena vlasništva i ekonomske strukture, uz gašenje niza industrijskih i trgovačkih kompanija, te uspon malog i srednjeg poduzetništva, i rastuće udjele uvozne robe, stranih vlasnika i posjednika nekretnina, među kojima je s ponovno najvećim udjelom ojačala Šibenska biskupija (nakon denacionalizacije i sklapanja Vatikanskih ugovora).

Šibenik je (tadašnja općina, koja je stvarala gotovo četiri petine bruto-proizvoda kasnije Šibensko-kninske županije) još 1988. godine bio drugi grad u Hrvatskoj prema razvijenosti (mjerenoj BDP-om po stanovnku), čemu je presudno pridonosio njegov industrijski potencijal, a osobito Tvornica lakih metala, tvrtka u društvenom vlasništvu, sa gotovo 6000 zaposlenih, plaćama koje su bile oko 50 posto veće od hrvatskog prosjeka, vrlo visokom dobiti, te velikim ulaganjima u modernizaciju i izgradnju novih postrojenja, pa i u brojne programe u kulturi, sportu, društvenoj stanogradnji i urbanizmu.

Uz TLM, šibenski su industrijski potencijal činili TEF, Vinopolod, Poliplast, Revija, Remontno brodogradilište i Drvoprerađivač, dok su turizam razvijali Solaris, HP Primošten, Vodičanka, Rivijera i Slanica. Posebne doprinose šibenskom BDP-u davali su i Slobodna plovidba, Luka Šibenik, Autotransport i trgovačko poduzeće Šibenka, svi u društvenom, hrvatskom vlasništvu. Na jedrima snažne ekonomije, u Šibeniku je cvjetao sport, profesionalni i amaterski, pa je tako u povijest ušla i šibenska košarka iz slavne 1983., s Draženom Petrovićem kao liderom. Poseban pečat šibenskom identitetu na kulturnoj sceni svojim su opusima davali i Ivo Brešan, i Arsen Dedić, vodeća imena među hrvatskim umjetnicima, a od institucija Međunarodni dječji festival, koji – s osloncem na gradske financije i donatore - nije prekidao djelovanje ni za najtežih ratnih godina s početka 1990-ih.

TLM od europskog lidera do giganta na koljenima

Što je u svojim zlatnim godinama, do 1989., za Europu, SFRJ, Hrvatsku i Šibenik bio TLM kao ključni znak šibenskog ekonomskog identiteta? U srednjoj je Europi TLM bio drugi po veličini aluminijski kompleks, u SFRJ jedan od deset vodećih industrijskih konzorcija, a u Hrvatskoj jedna od pet vodećih izvoznih kompanija, dok je za Šibenik bio «mater i ćaća» za nebrojene gradske projekte i kulturno-sportske ili pojedinačne donacije, pa i za masivnu društvenu stanogradnju (Baldekin, Šubičevac, Vidici).

Primarnom proizvodnjom aluminija, aluminijskih poluproizvoda i finalnih proizvoda ostvarivao se ukupni prihod veći od 200 milijuna dolara godišnje, od čega više od 70 posto u izvozu. Današnji, slovenski Impol-TLM je još daleko od tih dometa hrvatskog TLM-a iz 1980-ih. Na takve rezultate (dobit je svake godine iznosila više od 40 milijuna dolara) presudno su utjecali Međudržavni ugovor o aluminiju između SFRJ i DDR-a (Istočne Njemačke), povoljne cijene električne energije i vrlo stimulativne mjere izvoza tadašnje jugoslavenske vlade (izvoz u SAD bio je stimuliran sa preko 30 posto u odnosu na službeni tečaj dinara).

Dramatične posljedice pada Berlinskog zida s kraja 1989. pojavile su se u poslovanju TLM-a već 1990. godine, kada su nestale sve spomenute pogodnosti. Naime, te godine ujedinili su se SRNJ i DDR (zapadna i istočna Njemačka), nakon čega su Nijemci jednostrano raskinuli ugovore. Također je porasla i cijena električne energije za 100 posto, a monetarna se politika u SFRJ raspala. Samo te 1990. godine TLM je pretrpio štetu od blizu 100 milijuna dolara!

Zatim je u rujnu 1991. raketirano visokonaponsko postrojenje, što je uzrokovalo prestanak elektrolize i proizvodnje aluminija u Šibeniku. Bila je to najveća pojedinačna ratna šteta u Domovinskom ratu. No, neobičnim slijedom uzroka i posljedica, ciljeva i sredstava, ta elektroliza nakon Domovinskog rata nije obnovljena novcima hrvatskih poreznih obveznika u Šibeniku, nego u – Mostaru (u BiH).

Metalurgiji i izvozu laku noć, a dobro jutro turizmu i uvozu

Zbog energetske izoliranosti cijele Dalmacije tijekom Domovinskog rata prestala je i dotad također profitabilna proizvodnja u TEF-u, ali nije obnovljena, niti je tko bio za preseljenje i modernizaciju TEF-a na neku od povoljnih lokacija u zaleđu, ili u novoj industrijskoj zoni. Bilo je to stoga, što se hrvatska vlast suglasila s američkim zahtjevima, prema kojima je Hrvatskoj mjesto u NATO-u, za što joj ne treba vlastito, nego pretežno zapadno oružje, pa joj ne treba ni vlastita crna metalurgija. Uostalom, Hrvatska je – ne slučajno - kroz tranziciju u kratkom roku ugasila gotovo svu crnu metalurgiju i većinu vojne industrije, od Bakra i Dugog Rata do Šibenika, Kaštela, Siska i Slavonskog Broda!

A ostale vodeće šibenske trvrtke? Slobodna se plovidba potopila, uglavnom zbog raspada jugoslavenskog tržišta, kao i Poliplast i Revija, dok je uništenje trgovačke kuće Šibenka bilo rezultat apsurdne tranzicijske politike šibenske vlasti. Naposljetku, hotelsko poduzeće Primošten predano je mađarskim vlasnicima, koji su ga zapustili, kao što je špekulativna Orco-grupa iz Luxemburga bila učinila s Obonjanom, dok je samo Solaris, koji je preuzela Ugo-grupa, ostvario novi razvoj.

Stvaranje novog Šibenika nakon ratne 1991. godine

Nasuprot tim negativnim trendovima, podjednako značajne, ali pozitivne promjene, pokrenuli su najagilniji šibenski inicijatori, više-manje pojedinačno, a dijelom i gradska vlast, u suradnji s Vladom i šibenskim Konzervatorskim zavodom, kao i sa fondovima EU-a: obnova kazališta i perivoja, trajektna luka, zona Podi, tehnološka cesta (gradonačelnik Ante Šupuk), visokoškolski i sveučilišni studiji (Belak, Pešić), obnova katedrale sv. Jakova, sanacija većine crkava u staroj jezgri i gradnja dvadesetak novih crkava izvan stare jezgre i širom biskupije (biskup Ante Ivas), kolektor za otpadne vode (Grad, Vodovod i odvodnja), nova Gradska knjižnica kao multimedijski centar (Milivoj Zenić, Ministarstvo kulture), Festival dalmatinske šansone (Viljac, Šarac), obnova tvrđava i Starog pazara, te uzgoj ribe i pidoća u uvalama prema šibenskom mostu.

Josip Broz Tito na gradilištu Šibenskog mosta 1966. godine (FOTO Joško Čelar)

Nova mreža auto-cesta, dolazak stranih banaka i velikih domaćih i stranih trgovačkih kuća, te 2000-te proglašavanje katedrale sv. Jakova i najužeg dijela stare jezgre oko katedrale u zaštićenu kulturnu baštinu UNESCO-a, kao i tvrđave svetog Nikole 2017-e, uz dva nacionalna parka (Kornati i Krka), pomogli su razvoju turizma na području Županije, ali ne kao pretežno šibenskog turizma. Zato će od preobrazbe Šibenika iz industrijskog u turistički grad većinu koristi ubirati inozemni akteri (banke, strane agencije, T-com, MOL-ova INA, prijevoznici, inozemni vlasnici licenci za masovne festivale elektronske glazbe, vlasnici hotela, apartmana i robnih kuća, proizvođači hrane i pića iz uvoza, pa čak i strani koncesionari otoka Obonjan).

ZAVRŠNI NASTAVAK SERIJALA U IDUĆI PONEDJELJAK: U čijem je većinskom vlasništvu gospodarski potencijal Šibensko-kninske županije u 2026. godini? Tko su novi lideri u stvaranju BDP-a? Po čemu je Šibenik vlasnički ipak poseban i u hrvatskim i u europskim razmjerima u 21. stoljeću?