Igor Mandić je svoju rodnu kuću, Knjižnicu i grad posjetio 2015. godine iz dva razloga: bio je gost tribine i snimao je kadrove za dokumentarac "Nježno srce i sloboda lajanja". Dokumentarni film o njegovu životu nastao je u koprodukciji kuće Oksimoron i Umjetničke akademije u Osijeku. Autorica filma je književnica Helena Sablić Tomić, a snimatelj je bio Davor Šarić.

Toga dana, u svibnju 2015., Mandić je, čim je zakoračio u dvoranu na vrhu Knjižnice, poručio da je "skromnost utočište budala". Bila je to njegov odgovor na konstataciju da mu u polemici na hrvatskoj javnoj sceni, uz Krležu i Matoša, nema ravna.

Čulo se te večeri još takvih efektnih zaključaka, poput onoga da je „dvostruki život jedini spas u prosječnosti naše banalnosti“ ili „da voli djecu, pogotovo sa senfom“, što je ustvari njegova davnašnja izjava tijekom jednog prohujalog Festivala djeteta. A one koje je zanimalo zašto se ljudi sve više upisuju u stranke, to je zato što „mi vanpartijci čistimo svoje redove“.

A na kraju smo čuli i ovo:

- Moje intelektualističko pisanje je ograničeno na svijet ideja, koji je navodno beskonačan i dostupan svakome. A nije! On je zapriječen mnogim uskim poimanjima u svakidašnjem čitanju, tako da biva nedostupan i ljudi ga odbijaju. Takvo pisanje propada i u sahranjuje se u vlastitoj besplodnosti. Da sam ranije počeo biti prozni pripovjednik danas bih bio Aralica. I to puno prije njega!

Mandić je nakon toga rodni Šibenik posjetio još dva puta 2019. godine - gostovao je na otvorenju knjižare VBZ i bio je jedan od gostiju festivala FALIŠ.

Igor Mandić rođen je u Šibeniku 20. studenoga 1939. godine. Umro je jučer, 83 godine kasnije. Njegovo novinarsko, književno, kritičarsko, esejističko i publicističko djelo je toliko da ga ni stotinu smrti ne može zasjeniti. Dio njegove ostavštine izloženo je danas i u Gradskoj knjižnici.