Kako doznajemo od prodavača na peškariji, grmalja se ne smije dugo kuhati jer će postati stupast. Mesa u raku ima malo, ali je izrazito aromatično. Najviše ga ima u kliještima koja ne izgledaju bezazleno. Treba ih se čuvati, kažu ribari.

Osim grmalja, poprilično fotogenični su bili i kokoti. Ostatak ponude ribe standardan, iako je izostala ona uobičajena srdela. Lovostaj na nju traje još desetak dana, ali ipak se moglo pronaći po koji kilogram. Te srdele stradale su kao kolateralne žrtve drugih vrsta mreža.

Povoljni su muzgavci i lignjuni po 40 kuna. Od njih se da napraviti vrhunski ručak. Muzgavci su odlični s lešim krumpirom i puno bijelog luka.

Kad smo već kod bijelog luka, kažu da je najbolji onaj iz Ljubitovice. Postao je već jak brend. Naravno, koga god pitaš odakle im luk što prodaju, svi spomenu to selo. Danas nam se posrećilo pa smo naišli na prodavačicu koja u Ljubitovici zaista i živi. A i rešti luka izgledali su nekako prirodno, pomalo neugledno u odnosu na one savršene kineske primjerke iz trgovačkih centara.

Naišli smo i na neke turske proizvode, poput šipka za 20 kuna po kilogramu. Nismo probali, ali izgledao je poprilično primamljivo.

Što se tiče količine posla, apsolutno nitko na pijaci nije zadovoljan. Svi se žale da mušterije nemaju novca. Pogotovo u zadnjoj trećini mjeseca. Čeka se prvi i penzije.