Nasilje nad ženama najgori je oblik kriminaliteta u Hrvatskoj, najteži po brojkama i posljedicama, jer u njemu sudjeluje i država. Zakone imamo, Istanbulsku konvenciju imamo, ali se ne provode, ili se provode suprotno odredbama, a to znači da sustav ne funkcionira.

Žene ubijaju njihovi partneri, a država nečinjenjem da se stanje promijeni upisuje u statistiku nove ženske žrtve. Tko treba snositi odgovornost? Onaj tko upravlja državom. Premijer Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković prošle je godine, prilikom obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, izrazio političku volju za borbom protiv ovog nasilja. Prošle je godine ubijeno 14 žena. Ove godine, do sada, ubijeno ih je 13. Premijeru, koliko još treba biti sahranjeno žena da primijenite političku volju preko zakona i Istanbulske konvencije na koju se Hrvatska obvezala?

Godinama nas se ohrabruje da prijavimo zlostavljače, no ništa se ne čini za našu zaštitu kada to i uradimo. Kao jedan od najvećih problema u zaštiti žena od obiteljskoga nasilja pokazale su se izrečene mjere zabrane približavanja koje nisu urodile plodom. To je posebno došlo do izražaja u slučaju pokušaja ubojstva u Gospiću te ubojstva u Novskoj kada su, unatoč, zabrani približavanja, evidentirani nasilnici ponovno počinili zločin nad ženama.

Premijeru, kvalificiranje obiteljskoga nasilja kao najtežeg kaznenog djela može doprinijeti smanjenju broja mrtvih žena. Kada govorimo o nasilju nad ženama, prvenstveno se misli na obiteljsko nasilje, no u Hrvatskoj se sustavno događa i tzv. strukturalno nasilje koje rezultira izgubljenim životima žena. Premijeru, nasilje je teško iskorijeniti, ali uz funkcioniranje sustava, moguće ga je ograničiti/smanjiti!

Moramo razgovarati o tome zašto muškarci razgovaraju sa ženama šakom u glavu, ili glavom o šajbu, pa policija privede oboje. Čulo se to i u Saboru: lani je teško ozlijeđeno 97 žena, a dosad u ovoj godini njih 65. Među njima su prebijene žene, na korak do toga da ih partneri prebiju na mrtvo. Godinama svjedočimo veličanju agresivnoga ponašanja ovakvog mačizma te neobjektivnog tumačenja patriotizma – do recentnog pomilovanja osuđenog silovatelja zbog braniteljskog statusa. To dolazi i od javnoga diskursa političara na visokim funkcijama koji minoriziraju obiteljsko nasilje komentarima “tako vam je to u braku”, do propitivanja vjerodostojnosti žena koje prijavljuju seksualno i obiteljsko nasilje.

Socijaldemokratski forum žena od Vlade Republike Hrvatske zahtijeva da poduzme konkretne korake u zaštiti života žena:

– da se dosljedno primjenjuju postojeći propisi;

– da se sudovi, državno odvjetništvo, policija i centri za socijalnu skrb konačno povežu i da rade na suzbijanju obiteljskoga nasilja;

– da se provode obvezujuće i kontinuirane edukacije svih aktera/ica u sustavu koji/e se bave obiteljskim i seksualnim nasiljem;

– da se za obiteljsko i seksualno nasilje izriču najstrože propisane kazne;

– da se prestane zloupotrebljavati status branitelja kroz sudsku praksu smanjivanja kazni za sva kaznena djela, a pogotovo za kaznena djela seksualnog i obiteljskog nasilja;

– da se obiteljski nasilnici pozorno prate od prve prijave;

– da se povećaju sredstva za stručni i psihoterapijski s obiteljima u kojima postoji rizik od nasilja;

– da se od dječjih vrtića pa dalje, kroz cijelo školovanje, sustavno po(d)učava o rodnoj ravnopravnosti, rodno uvjetovanom nasilju i o nenasilnoj komunikaciji jer – kada jezik ne može artikulirati misli, tada šake govore.

Nasilje nad ženama možda je i najsramotnije kršenje ljudskih prava jer ne poznaje granice geografije, kulture ili bogatstva i zato, sve dok se to nastavlja, ne možemo tvrditi da napredujemo prema jednakosti, razvoju i miru.

Premijeru, sljedeći potez je Vaš!