Piše: Josip Antić

Katarina je od nesretne, etiketom obilježene  osobe s vrlo malo životnog iskustva u nekoliko godina sazrela u ženu koja zna svoja prava, bori se za njih, ima prijatelje koje si je sama izabrala i hobije koji je vesele, kaže Jelena Kenđel Čular, psihologinja dok razgovaramo o tome kako je s osobama s intelektualnim teškoćama propitkivala njihove želje, dogovarala plan o njihovoj provedbi ili ih podržavala na radnom mjestu i brodila  kroz životna iskušenja vezana uz zdravlje, rad, intimu… Doznajte zašto Šibenik drži pravim mjestom za uključivo društvo

Katarina je godinama bila u domu. Tamo je bila usplahirena, liječnici su joj odredili stalnu dozu psihofarmaka. Svakodnevno ih je pila, kotrljajući dane u svijetu suženih zidova, kontakata i osjećaja. Kad je došla u stambenu zajednicu šibenske Inkluzije, kad se nakon nekoliko mjeseci počela prilagođavati novim okolnostima, poželjela je da se – skine s terapije.

Marina se zaljubila. Njena simpatija bio je dugogodišnji kolega iz srednje škole. Poželjela je da se s tim mladićem viđa. Priča nije bila poput onih influenserica o kojima se čita u šarenoj štampi. Sama činjenica da se zaljubila - za stereotip javnog mnijenja - bila je – upitna.

Oni nisu kao mi!?

Katarina i Marina umnogome imaju različite sudbine i okolnosti u kojima su živjele. Ono što ih povezuje je da su žene s intelektualnim teškoćama i da sretniji dio svoga puta prolaze u inkluziji. Tamo su i upoznale Jelenu. Želje koje su joj povjerile nisu jedine, neke druge još su izrazitije trgale dogmu – “oni nisu kao mi, oni su drugačiji”.

Jelena je naučila misliti suprotno od toga – njihovo dobro je, uvjerena je, ne izolacija nego da uz pomoć stručnih, dobronamjernih ljudi iskušavaju svoja ograničenja i ostvaruju svoja ljudska prava. Jelena Kenđel Čular, psihologinja je koja je 2013. godine došla u Inkluziju. Do tada je radila u osnovnoj školi, potom kao pripravnik u Obiteljskom savjetovalištu.

Formalno u Udruzi kao zastupnik osoba s intelektualnim teškoćama  nije provela dugo – nešto oko dvije godine – ali, ističe, bilo je to njeno “najpotpunije radno mjesto”.

 “Iz Inkluzije sam otišla 2015. godine, ali inkluzija nikad nije izišla iz mene. Kao pogled na čovjeka, pristup i metodologija postala je dio mog života”, kaže Jelena.

Danas radi u državnoj ustanovi (nakon Centra za socijalni rad, vratila se u Obiteljsko savjetovalište), ali je u Inkluziji aktivna i dalje. Članica je Upravnog odbora, a ljudima kojima je pomagala pomaže i danas, susrećući ih na ulici, trgovini, kafiću, njihovom radnom mjestu… Reklo bi se u inkluziji sudjeluje s druge strane – kao sugrađanka koja uključivost živi u svakidašnjici.

Edukacija u živo

“Pristup koji sam zatekla u Centru za socijalnu Inkluziju Šibenik (tada su punili desetu godinu) bio je u mnogome različit od onoga što smo učili na fakultetu. Kao psihologa naučili su me detektirati problem, uočiti, imenovati “teškoću.” Ali nisam znala što dalje, kako pomoći čovjeku da živi svoj život, preuzima odgovornost usprkos etiketi. Jednostavno, svojim bazičnim znanjem bila sam usmjerena na prepreke, a ne na potencijale.”

Prema njenim riječima pojam inkluzija i danas se koristi na neprimjeren način. To nije princip koji bi se mogao svesti pod parolu “pomozimo čovjeku, zaštitimo ga od drugih i njega samog i recimo da je to za njegovo dobro”.

Prva stvar koju u inkluziji naučite i bez čega ne možete kvalitetno raditi na pružanju podrške osobama s intelektualnim teškoćama (a zapravo i bilo kome), kaže Jelena, tiče se odnosa i suradnje. Stručnjaci su uobičajeno iznad, autoritarniji u odnosu na osobu kojoj su pomoć i podrška potrebni. Inkluzivni pristup, međutim, zahtijeva jednakost i međusobno poštovanje.

“Ako je netko “iznad” onda je to ipak osoba za koju radim – ona i njezine želje, iskustva, potrebe, moje su vodilje. Ja kao stručnjak možda znam više, mogu sagledati širu sliku, ali moj zadatak nije dominacija nego izgrađivanje odnosa povjerenja i suradnje ukazivati osobi za koju radim na moguće posljedice njihovih odluka”, kaže Jelena. Dodaje kako se takav odnos  gradi u svakodnevnim aktivnostima: kuhanju ručka, kupovini, proslavi rođendana, savjetovanju pri razmiricima s prijateljima. Svakodnevni život, a ne teoretiziranje u četiri zida ureda.

Pomoćnici u Inkluziji ne gledaju što čovjek ne može. Naprotiv, pokreću i potiču ono što može i usmjereni su na jačanje potencijala svake osobe.

 “Svatko od nas ima nešto što ne može. Treba li nas zbog toga izolirati? Ja recimo, nisam baš najbolja u upravljanju novcem, treba li zato moju plaću dati na raspolaganje mom mužu? Inkluzija kaže: važno je što možemo, a i u onome što ne možemo važno je ono što nam treba da bismo i to mogli postići. Odrasle osoba s teškoćama se često poistovjećuje s djecom, ali one nemaju potrebe djece. Oni imaju potrebu za radom, za samostalnošću, romantičnim odnosima – oni svoje potrebe trebaju i žele ostvarivati u svijetu odraslih.”, napominje Jelena.

Istodobno s pristupom Inkluziji krenula je na  edukaciju.

“Radeći s osobama s intelektualnim teškoćama usvojila sam puno metoda koje su i meni kao čovjeku i roditelju puno pomogle i pomažu mi. Riječ je o dobrim pristupima koji polučuju rezultat svugdje gdje se susretu dva bića - naravno na poseban način strukturiranih u inkluzijski model, ističe.

Taj pristup djelovao je i na samu Jelenu. Primjerice, u državnoj službi većina stvari čeka djelatnika - zdravo na gotovo. Sustav je odredio pravila igre, manje više osigurao provedbu po pravilima. U Inkluziji je shvatila koliko se osobno može razvijati, koliko svojih potencijala može ostvariti.

“I to sve na neki ljudski neformalni način, nismo mi pohađali neke sofisticirane tečajeve. Mi smo se kao tim međusobno educirali, onaj tko je nešto iskustveno prošao  i teoretski proučio to je nesebično dijelio, naravno unutar inkluzivne strukture”, kaže Jelena.

Planovi za novi život

“Ne ulazeći u detalje pristup se svodi na aktivni i osobni. Aktivna podrška, primjerice znači – da potičete osobu da ona radi, a ne da vi radite umjesto nje. Primjerice, osoba sa cerebralnom paralizom ne može držati nož i rezati kruh. No, vi joj nećete izrezati kruh. Učinit ćete to zajedno, ta će osoba držati kruh, a vi ćete držati nož.”, kaže Jelena, napominjući da ljudi iz domova često dolaze bez iskustva samostalnog života i kućanskih poslova. U tom slučaju reagiraju s otporom, tada je važno ostvariti odnos povjerenja, potaknuti lagane zadatke u kojima će osoba polučiti uspjeh.

Osobno usmjeren pristup – nešto je puno zahtjevnije i složenije. Svaki plan ima ime i prezime – osobe kojoj je posvećen.

“U njemu je glavni lik osoba koja treba pomoć, a mi ostali stručnjaci tu smo da uvodom, savjetom, razgovorom pomognemo. Tek kad se osoba suglasi, kad , da tako kažemo razjasnimo sve točke plana i damo si ruku, možemo kazati da smo krenuli u proces”, kaže Jelena, vraćajući se na primjer Katarine i Marine.

Prva je poželjela skinuti se sa psihofarmaka. Kao njezinoj zastupnici moj je posao bio pružiti joj podršku da s nadležnom liječnicom ispregovara tu mogućnost. Važno je naglasiti da njezina želja ne mora biti bezuvjetno poštovana, već je važno pomoći joj da uopće dođe u priliku da o svojoj želji razgovara s onima koji su odgovorni – u ovom slučaju to je bila psihijatrica. Ona je u početku dvojila, a onda je pristala i razradila siguran pristup skidanju. Tim u Inkluziji istodobno je razradio sve tehnike podrške. U godinu dana Katarina je bila potpuno “čista”, istodobno se zaposlila u jednom sportskom društvu kao čistačica, obavljala je taj posao točno i predano. Zašto je ono na što su mnogi sumnjičavo vrtjeli glavom bilo moguće?

Zato što je uz sebe imala zastupnicu koja ju je poznavala, osobu kojoj je vjerovala, zato što je na drugim poljima svakodnevnog života iskusila zadovoljstvo i povjerenje u svoje sposobnosti, zato što je njezina kvaliteta života porasla – što je čovjek ispunjeniji, aktivniji, slobodniji u izborima (od svakodnevnih npr. što ću za doručak do onih većih npr. Kako ću trošiti svoj zarađeni novac) njegovo mentalno zdravlje je bolje. Same intelektualne teškoće tu su gotovo pa nevažne. Svatko od nas da se nađe u situaciji da nam govore što smijemo, što ne smijemo, određuju što ćemo jesti, kako se zabavljati, s kim ćemo se družiti, svakodnevno, i to za naše dobro, našao bi se pred vratima psihijatrijske ordinacije.

Marina je pak, zaželjela da u svoju romantičnu vezu uključi i tjelesnu.

“Tu želju, koju tzv. klasični pristup dočeka obično sa zazorom, i reagira s nekom vrstom nasilnog branjenja emocija i nagona, mi smo shvatili jedino kako smo i mogli - kao temeljno neotuđivo ljudsko pravo odraslih osoba. Koliko je Marina mogla shvatiti sve razine seksualnog čina? To smo morali s njom istražiti”, priča Jelena.

Značilo je to mjesecima razgovarati, potom obaviti savjetovanje s ginekologicom, upoznati se s kontracepcijom, razgovarati s mladićem. Pritom Marina nije jedini primjer, Jelena je bila pomoć i savjetnica u brojnim vezama od platonskih do tjelesnih.

“Bilo je slučajeve kad mi se izbor osoba čija sam prava (i želje) zastupala nije sviđao. Moje je bilo da im osvijestim sve okolnosti veze, da ih upozorim i da uvijek budem – linija zaštite, a ne da im a priori branim. I ja sam, sigurno i vi, imala loše izbore u životu, pravo na pogrešku bi također trebalo upisati kao temeljno ljudsko pravo. Pritom nikako nisam mogla nijekati njihovu potrebu da se osjete voljenima, shvaćenima, poželjnima.”, priča Jelena.

Ulice bez izolacije

Inkluzija nije samo priča o obavljanju kućanskih poslova, življenju u stambenoj zajednici, prolazak kroz spirale emotivnih veza. To je svako ponašanje koje ide uključivanju osobe u obitelji, ulici, društvu. Šibenik, kao manja sredina, ima veliki potencijal za inkluziju, za razliku od velegrada koji puno više potiču izolaciju.

Primjerice, Sanja, Marina, Katarina i drugi iz Inkluzije često su viđeni u gradu na pijaci, knjižnici.

“Raduje me kad vidim da ih građani poštuju njihove želje i prepoznaju u onome što oni mogu dati kao svoj doprinos životu grada. Pritom ne mislim da ih treba tretirati da im se podilazi. Ako iskazuju neku karakterološku manu, ako su svađalice ili zlobni, treba im to dati do znanja. Taj pristup je isto tako i edukativan i životan – poručuje im: ne odbacujem te zato što si osoba s poteškoćama, nego zbog tvog ponašanja. Zaista ne postoji gotovo nijedan razlog zašto i osobe s intelektualnim teškoćama ne bi imale iste socijalne rizike kao i osobe bez intelektualnih teškoća – ako nisi dobar prijatelj nećeš imati prijatelja, to nije nešto od čega ih treba štititi, dapače – treba ih poučavati, savjetovati i omogućiti ima da iskustveno dožive kako njihovo ponašanje djeluje na druge u zajednici”, kaže Jelena, vraćajući se na kraju nepredvidivosti planova.

Prisjeća se opet Katarine, koja je nakon što je odradila prvu “petoljetku” u drugoj odlučila da ishodi povratak poslovne sposobnosti. Htjela je svoju samostalnost podignuti na višu razinu, budući da je radila, željela je imati štedni račun na banci.

“Pokušali smo s njom dogovoriti drugi način štednje (u kuverti, npr.), ali je Katarina ustrajala. Njoj je štedni račun u banci zapravo značio slobodu i izbor”, priča Jelena.

I u tom je Katarina s Inkluzijom, ali i uz podršku svojih socijalnih radnica, uspjela. A onda je na opće iznenađenje poželjela novi izazov.

“Izabrala je drugog pružatelja usluga, htjela je promijeniti sredinu, otići u drugu inkluziju. Bilo nam je žao, ali ostvarila je i to pravo. Rastanak je dio života. Ipak Katarina nam je ostala kao uspomena - da ono što radimo ima smisla. Od nesretne osobe s vrlo malo životnog iskustva u nekoliko godina sazrela je u ženu koja zna svoja prava, bori se za njih, ima prijatelje koje si je sama izabrala i hobije koji je vesele. Vjerujem da će se neki čitatelji rado sjetiti jedne vesele i glasne Zagorke s fotoaparatom oko vrata”, kaže Jelena.

U sljedećem nastavku: Što mediji i njihovi pratitelji mogu učiniti u inkluziji

Članci iz serijala o inkluziji financirani su iz programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije