Posljednja kandidatkinja za Šibensku grandecu, Edita Vlahov se, osim učiteljskog posla, bavi i pisanjem. Piše pjesme na standardnom književnom jeziku i njeguje čakavicu, na idiomu govornog područja otoka Žirja odakle i vuče svoje porijeklo. Cijeli svoj radni vijek je provela u Osnovnoj školi Vrpolje.

- Dakle, 30 godina sam provela u Vrpolju, od toga sam bila devet godina u područnoj školi Perković i četiri godine na Danilu. Zadnjih osam godina se nadamo, kako nam je i obećano, da ćemo dobiti novu školu, jer smo zaista u neadekvatnom prostoru. Početkom lipnja dogodio se potres te je zgrada bila oštećena. Nadamo se da je projekt koji je bio u planu za izgradnju škole na području Crnog brda i dalje aktualan i da će se što prije realizirati – napomenula je odmah na početku predstavljanja učiteljica Edita.

Dodaje da su roditelji koji su upisali djecu u OŠ Vrpolje sve redom mladi i obrazovani ljudi koji su na svojim terenima izgradili kuće te planiraju tu ostati. Jednostavno žele da njihova djeca imaju bolje mogućnosti.

- Kad upisujemo učenike u prve razrede, svaki od tih roditelja pita 'kad će više ta nova škola i produženi boravak?'. Znamo da je danas smjenski rad aktualan i oni često vode djecu na druge aktivnosti, a kad bi nam bila otvorena nova škola, tu bi se otvorile nove mogućnosti za njih. Treba to podignuti na jedan veći nivo, jer nije to više tipična seoska škola i ne možemo i dalje stati na mjestu – pojašnjava Edita.

Smatra da je učiteljski posao njen poziv i uživa njemu. A ono drugo, umjetničko što ima u sebi, shvatila je da se tu tek treba iskazati.

Kako je krenula s pisanjem

- Vrlo rano sam počela pisati, u srednjoj školi, zahvaljujući profesorici Vesni Mrši u gimnaziji. Imali smo često nastupe i uvijek mi je ostalo u sjećanju kako bi mi ona rekla 'ajde moja mala idemo sada pisati neki recital o moru', i to su uspomene koje su ostale u meni. U gimnazijskim danima je tinjala ta neka ljubav prema književnosti i knjizi te mi je i izborni predmet bio strana književnost. Kasnije sam se i odlučila za smjer knjižničar dokumentarist, tako da su me pratile knjige cijeli život. Uz razrednu nastavu morala sam, eto, krenuti i ovim putem, pjesničkim. Pjesme koje sam zapisivala po bilježnicama dugi niz godina su kao ptice i morale su izaći i poletjeti – pojašnjava Edita koja je prije šest godina pristupila Ogranku Matice hrvatske i preuzela vođenje odjela za književnost.

Koroni usprkos, Ogranak Matice Hrvatske u Šibeniku je prošle godine uspio organizirati jedan znanstveno-popularni skup, dvije književne večeri (jednu posvećenu Vesni Parun i drugu Mladenu Bjažiću), tri izložbe, nekoliko poetsko-glazbenih večeri i jednu likovnu koloniju. Izdane su i dvije knjige i  godišnjak.

- Rad u Ogranku mi je jako važan i dosta se trudim se oko toga, a naši 'matičari' su uglavnom ljudi srednjih godina i starije životne dobi prema kojima treba imati poseban pristup te ih privući poezijom. Sastajemo se jednom tjedno u prostoru kojeg imamo u Kalelargi, a zapravo nisu to samo druženja već čitamo svoje pjesme ili kratke priče i planiramo neke aktivnosti.

Njezini prvi stihovi su objavljeni u jednoj zajedničkoj zbirci, a kako i sama kaže, važno joj je to zajedništvo. Zbirka zavičajne poezije sadrži po 12 pjesama od devet pjesnika koje su posvetili voljenom gradu – Šibeniku.

- Članovi našeg ogranka poeziju ne čitaju samo u knjižnici, nego odlazimo u one sredine gdje to ljudima nije dostupno. Tako smo duhovnu poeziju čitali u crkvi svete Nediljice, u Gospe o Zdravlja, odlazimo u Cvjetni dom u Šibeniku te idemo kod onih ljudi koji ne mogu fizički doći u naše prostore na druženja – ispričala nam je Edita.

Posebno je se dojmila suradnja s udrugom Rupska zvona, čiji je predsjednik Florijan Paić.

- Na Arsenov rođendan otišli smo u Rupe i to je bio jedan poseban susret. Trebate znati kako diše ta sredina u koju dolazite i to je bilo prekrasno iskustvo. Majka pokojnog Arsena Dedića je iz Rupa, a to je bio jedan poseban detalj kad sam odlučila pročitati baš pjesmu 'Majka hrabrost' i to se svidjelo svima. To je bio prvi susret s Rupljanima gdje sam odmah ja njih pridobila, a i oni mene.

Amaterska kulturna udruga Žirje

Editin otac je porijeklom sa Žirja te je tako cijeli život slušala čakavicu od bake i djeda te napominje kako joj je to najbolje ostalo u sjećanju.

- Trebalo je nekoliko poziva se priključim u AKU Žirje i postala sam potpredsjednica. Zimi se sastajemo u Šibeniku i planiramo događaje, a realiziramo ih ljeti na Žirju. Bogato nam je i Kulturno lito na Žirju gdje imamo brojna gostovanja, a ja sam zahvalna što su mi dali i tu mogućnost da se ostvarim i organiziram književnu večer.  Geni su zaslužni što sam počela pisati na čakavici. Uživam u svemu tome, a znaju mi se i smijati, jer ljeti kad se svi kupaju i uživaju na moru, ja se spremim i odem u Zagoru u Rupe ili negdje… trčim na brod za Zlarin ili Žirje da bi tamo čitala poeziju – priznaje nam Edita.

Šibenska udruga Hrvatsko-makedonska tangenta

- Tu sam došla preko Ogranka Matice hrvatske, jer su njihovi članovi dolazili na naše susrete i ponudili su mi da dođem na njihove međunarodne književne susrete na otoku Zlarinu. Stvorila su se tu razna prijateljstva, dobri projekti, a i svidjele su im se moje pjesme koje su prevedene na makedonski jezik i objavljenje u njihovom časopisu za književnost. Od toga svega nemam nikakvu materijalnu korist, nego zaista osobno zadovoljstvo da surađujemo i širimo ljubav prema poeziji i književnosti. Svoje slobodno vrijeme, ideje, znanje i energiju dajem u poeziju, a i to je bračni par Georgijevski prepoznao u meni. Tako da su me 3-4 godine zaredom zvali na gostovanje na Zlarin. Duška Krnić, Dinko Škevin, Mladen Truta, Nikola Urukalo i ja smo bili u Skopju kao njihovi gosti te predstavili svoj rad kao i promovirali grad iz kojeg dolazimo – pojašnjava Edita.

Neizmjerno joj je drago što je njena poezija napokon 'krenula van'.

- Jos nisam uspjela sklopiti svoju zbirku, baš zbog tih svih pustih događanja koje organiziramo. Ali, i to je u planu.

Reakcija na kandidaturu

- Bila sam iznenađena, malo neodlučna, jer se ne volim eksponirati. Više volim raditi, stvarati i pomagati, ali isto mi je drago jer je netko prepoznao ono što radim. Glavni cilj mi je ipak bio da se zna što udruge rade u Šibeniku i za svoju zajednicu. Ne želim da ljudi misle da je Matica samo ono što se pročita u knjižnici, nego da je puno više od toga. Svatko bi trebao raditi nešto za dobrobit društva i zajednice, a ne samo osuđivati što im se ne sviđa – zaključila je Edita Vlahov.