- Kad me pitate gdje sam sve radila, lakše bi mi bilo nabrojati gdje sve nisam, Prošla sam gotovo cijelu županiju, radila u područnim školama, nekoliko godina u Raslini, na Zlarinu, a radila sam i gotovo u svim školama u gradu. Nekoliko godina provela sam i u Zagrebu, ali tamo mi nije odgovarala klima. Mirovinu sam dočekala u Osnovnoj školi Fausta Vrančića i jedino što mi je drago je što sam otišla prije korone. Posao učiteljice objedinio je sve ono što sam voljela, i matematiku i povijest jer u razrednoj nastavi sve sam mogla spojiti – priča nam Duška koja je prije nekoliko dana napunila 70 godina.

Već početkom devedesetih pratila se statistika broja učenika i, kako nam kaže, nije vjerovala u te brojke. Ali pokazale su se ispravnima i iz godine u godinu nestaju razredi učenika.  Dok je prije u razredima bilo i tridesetak učenika, danas ih ima upola manje, a cijele škole u Hrvatskoj doslovno iz godine u godinu nestaju.

U 44 godine rada Duška je predavala stotinama učenika, a dana danas pamti skoro sva imena. Pitamo koju to tajnu moć imaju učiteljice da pamte sva lica.

- Prvo računalo kupila sam 2000. godine i tad sam krenula upisivati imena djece i ima ih na stotine. Zahvaljujući tehnologiji i društvenim mrežama, s mnogima sam i dan danas u kontaktu, pošalju zahtjev za prijateljstvo, jave se na ulici, trube iz auta i viču 'Duškice', a kad me uhvati 'mala snaga' prolistam foto albume s fotografijama djece. Slale su se tu i čestitke za rođendan, blagdane, Dan žena…-objašnjava nam.

Za svako dijete veže je neka lijepa uspomena, a tijekom godina rada uvijek je nastojala primjenjivati pozitivnu energiju jer ona ostavlja trag.

- Dok sam bila u Zagrebu, jedna mama mi je rekla: 'Moja Nives govori da ja stalno vičem na nju, a učiteljica nikad, već ju zagrli i poljubi'. Ja toga nisam bila svjesna, kao da je to nešto posebno, ali pokušavala sam uvijek primjenjivati tu pozitivnu energiju. Ako ne bih uspjela tako, ako bi vidjela da neko dijete provodi svoju volju, nikad ne bih s njih raspravljala ispred ostatka razreda već bi porazgovarali u kabinetu dok ne bi pronašli rješenje – priča nam.

Motivacija joj je uvijek bila bitna u radu s učenicima, ali isto tako i suradnja s roditeljima.

- Moja prva rečenica na roditeljskom sastanku bila bi da ako me nešto boli, ja znam da me boli, ali liječnik je taj koji zna kako me izliječiti  i ne petljam mu se u posao. Isto tako, ja znam kako ću djecu naučiti, ali kako ih ima puno, roditelji su moji suradnici.

Duška je, prvenstveno zbog posla, uvijek bila vezana za centar grada, a danas joj je tužno vidjeti kako u gradu više nema dućana, nema se gdje otići i kako je grad postao 'spavaonica'. Da nije radila ovaj posao, nikome ne bi imala reći 'dobar dan', priča nam.

- Nedavno je jedan vozač kazao kako su prije ljudi sa sela dolazili u grad, a danas je obrnuto, Ljudi iz grada idu na selo kupovati. Prije bi šetali kalelargom, poljanom, sretali bi ljude, išli u dućane…ali sve se promijenilo. Dok su ljudi odlazili u grad u 'šoping', puno češće smo se sretali- govori.

Kroz godine rada bilo je puno lijepih i zanimljivih priča, a jedna je vezana u čokoladicu 'Životinjsko carstvo' koja je postala njezin zaštitni znak.

- Iz Prirode i društva učili smo datume i rođenja i jedan učenik me pitao a kad je meni rođendan. Zapamtio je datum, napravio mi čestitku jer učenici su uvijek znali da najviše volim pisani trag i kupio čokoladicu.

I na kraju sam godinama na kraju četvrtog razreda kupovala učenicima 'Životinjsko carstvo. Dan danas kad me jedan učenik vidi u gradu, trči u prvi dućan i kupi mi istu – priča nam uz smiješak.

Biti učiteljica za nju je bilo više od posla, a dan danas čuva sve slike i čestitke koje je dobila od učenika, svoje djece, i sjeća se lijepih vremena.