Supruga i majka, sa 30-godišnjim radim iskustvom kao učiteljica, lanjska je dobitnica Nagrade Ivan Filipović Ministarstva znanosti i obrazovanja u području osnovnog školstva. Najvažnija je to nagrada u prosvjeti i odgojno-obrazovnom radu. Branka je pokazala kako se na moderan način, uz pomoć tehnologije i kroz zabavu može djeci prenijeti znanje.

- Koliko znam, do sada učiteljice nisu dobivale ove nagrade. Nedavno sam rekla da sam kroz život radila jako puno stvari i nije da ne bih znala raditi nešto drugo, ali rad u prosvjeti i u razrednoj nastavi je moj izbor. Zaista, da se ne znam koliko puta rodim, s ovom svojom glavom i razmišljanjem, ponovno bih bila učiteljica – kazala nam je.

Nagradu Ivan Filipović dodjeljuje Republika Hrvatska odnosno Odbor 'Nagrade Ivan Filipović', a priprema je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti i predstavlja najviše priznanje djelatnicima.

Znamo da ima još profesora iz iste škole koji su dobivali nagrade Ministarstva, pa nas je zanimalo što je to tako posebno u OŠ Brodarica.

- Vjerujem da sve što je djelovalo na mene, djelovalo i na moje kolegice. Kolegica Ivana Križanac i ja smo nagrađivane tri godine uzastopce, a ostale su se kolegice tu izmjenjivale. Zašto je to tako kod nas? Možda smo jednostavno podupirale jedne drugu i školsko ozračje je takvo. Radimo dobre stvari dugo godina i sad je sve izašlo na vidjelo – pojašnjava nam Pastuović uspjehe svoje škole.

Svi u nekoj svojoj životnoj dobi odluče što bi željeli raditi, a kraj srednje škole je bio trenutak kad je Branka odlučila izabrati razrednu nastavu za nastavak svog školovanja.

- Razmišljala sam i da upišem Hrvatski jezik i slično, a nekako zapravo, iz praktičnih razloga, izabrala sam razrednu nastavu, jer je tada trajala samo dvije godine. Lokacija mi je isto bila važna, a fakulteti u Splitu i Zadru su bili bolja opcija jer su bili bliže Šibeniku. Nikad mi nije bilo krivo što je to tako. Završila sam dvije godine u Zadru, a nakon što je razredna nastava postala četverogodišnji studij, onda sam upisala i završila i dodatne dvije godine – priča učiteljica Branka.

Uz roditelje, učiteljica je u ranoj dječjoj dobi najvažnija osoba u životu djece.

- Teško mi je samoj sebi dati na tolikoj važnosti, ali zapravo tako vjerojatno jest. To je zato što djeca borave u razrednoj nastavi sa svojom učiteljicom više nego što provedu aktivno s pojedinim članovima svoje obitelji. Efektivno radimo tri do četiri sata s učenicima i stalno smo jedni drugima na oku, to sve traje četiri godine i gledamo njihovo odrastanje. Naša odgovornost u formiranju njih kao osoba je vrlo velika i najviše služimo kao osobni model. Primjećuju jako puno pojedinosti na nama kojih mi nismo svjesni, pa i to kako se ponašamo i kako reagiramo u pojedinim situacijama. Kasnije ih sretnete na ulici kao odrasle ljude, a evo, jedna je moja učenica došla kod nas u školu sad kao pripravnica – učiteljica razredne nastave – kaže Pastuović.

Iako je dobitnica brojnih nagrada, ne smatra da se po nečemu ističe od drugih kolegica.

- Kad radimo u učionici onda znamo što ćemo raditi po rasporedu i uživamo s učenicima, lijepo nam je i postigli smo cilj, a zapravo kad to sve dijelite vani (online) postoji šansa za kritiku, a među strukom je ona najčešće i najveća. Tko god želi može vidjeti što radim s učenicima i preuzeti ono što se uklapa u njihov rad. Ne radim na onaj klasičan način na koji su radile naše učiteljice nekada. Te granice sam počela pomicati puno ranije, i u tom smislu meni je cijeli svijet učionica. Učim ih da koriste sva svoja osjetila i govorim im gledaj, slušaj, pomiriši, dodirni i kušaj. Otvori oči, svoja osjetila i promatraj svijet, pa razmišljaj o njemu. Imaju moji učenici i klasične provjere, jer ipak, moram ih pripremiti za sve što ih čeka prvenstveno u predmetnoj nastavi pa i kasnije u životu – kazala je.

Često danas imamo mnoštvo različitih školskih materijala na izbor u digitalnom obliku, a Osnovna škola Brodarica je brzo prepoznala koristi od takvog načina rada, što je i sama Pastuović dobro iskoristila.  

- Učenicima se to sve jako sviđalo i ja sam kroz neke interaktivne vježbe, kvizove i s dobrim povratnim informacija radila dodatne materijale. To je dosta zahtjevan i težak posao, gdje vi za kratku vježbu od 10-ak pitanja koju učenik za dvije minute isklika, imate dva tri sata posla. Zaista, uživam u tome i evo zadnjih par godina radim na digitalnim materijalima za učenike matematike u Školskoj knjizi. Radili smo i sadržaje za 'Školu na trećem' kad smo prvi put zbog koronavirusa završili u lockdownu.

Online nastava je svima bila poseban profesionalni izazov.

- Mi smo tada pokušali napraviti što smo najbolje znali i što je bilo u našoj mogućnosti. Poslije su nam rekli da je to bilo dobro i ja sam sa svojim učenicima odmah uspostavila online vezu. Bilo mi je jako važno da se mi vidimo i uspostavimo komunikaciju i zadržimo tu dimenziju naše interaktivnosti. Naučili smo koliko smo naučili, bilo je dosta toga na roditeljima i znamo da im je bilo teško – priznaje nam.

Više od 10 godina učiteljica Branka vodi Županijsko stručno viječe učitelja razredne nastave Šibensko-kninske županije. Poziva i često ugošćuje kolege iz županije i iz drugih krajeva Hrvatske na svojim seminarima, a pogotovo u ovim online vremenima kad je to zapravo još lakše. Online vrijeme je donijelo svjesnost da ono što se radi u učionici može pokazati drugima bez da se potroše ikakva materijalna sredstva i iz sve to iz udobnosti svog doma.

Branka Pastuović nije radila samo u OŠ Brodarica, imala je trnovit put do Brodarice i nagrada koje su kasnije stigle.

- Prvo moje zaposlenje je bilo na zamjeni u OŠ Dubravica, na tri mjeseca. Dvije učiteljice su tamo imale prometnu nezgodu i jedna kolegica i ja kao mlade učiteljice završile smo u kombinaciji dva razreda, tako da smo imale odmah vatreno krštenje. Radila sam i u Kistanjama nakon obnove škole, bila sam prva generacija učitelja koja su tamo došli. Nakon toga Boraja, Krapanj, Danilo, pa dvije ratne godine u Bilicama. Na Krapnju mi isto nije bilo teško raditi, premda sam imala kombinaciju tri razreda i prijevoz je ovisio o tome koliko jako puše jugo, a doma te čeka malo dijete pa to sve može stvoriti stres. Najteže je bilo doći u Kistanje, jer nije bilo autobusnih linija, a ja nisam vozila i to je malo bilo traumatično. Bilo je dosta djece koja nisu znala hrvatski jezik i dobila sam učenike različitih dobnih skupina, što je opet bio poseban izazov – otkriva učiteljica svoje početke rada u školama.

Zanimalo nas je, po čemu se razlikuje rad u školi na selu i u gradu.

- Meni je žao, a nadam se da mi neće nitko od kolega zamjeriti, što nema nekakve odredbe da svaki učitelj prvo mora proći pet godina terena. Po meni su to dragocjena iskustva, a danas mi nitko ne može reći lako je ovome i onome, jer sve nosi svoje. Svako mjesto i svaka škola ima neke svoje prednosti, a o vama ovisi što ćete od toga iskoristiti. Tako kad sam došla na Brodaricu iskoristila sam tehnologiju, vjerujem, najbolje što sam mogla – ispričala je.

Nakon školskih obveza i pripremanje projekata za razne suradnike ne preostaje mnogo vremena za hobije, no priznaje da je nekad kukičala i plela što je sad zapravo palo u drugi, treći plan… Pohvalila nam se ipak kako zna napraviti savršenu pašticadu, sarme te princes krafne i ledeni vjetar. Kada je tek počela raditi kao učiteljica voljela je scenski izraz ili scensko govorenje te je dugo godina vodila u školi scensku grupu.

Misli da bi roditelji možda željeli da ona bude malo stroža.

- Zapravo da više ispitujem na onaj klasičan način koji je njima prepoznatljiv. U novoj godini sam donijela nove odluke, sve što pišem u svoje bilježnice ide u e-dnevnik da je roditeljima vidljivo. Naša metodika poučavanja se nije promijenila, učenici prate udžbenik. To što sam ja otvorila dodatno jednu aplikaciju pomoću koje sam djeci pojasnila let od jedne točke do druge te da to čini jedan pravac odnosno dužinu, nešto je što oni mogu vizualizirati i lakše zapamtiti. Toliko je danas mogućnosti koje možemo digitalno iskoristiti kako bismo učenicima nešto pojasnili ili predočili da je to šteta sve ne iskoristiti – kazala nam je.

Pojasnila nam je i to da je kojim slučajem bila profesorica jezika, da knjiga uopće ne bi imala. Jedan dan bih online imala kolegicu na Siciliji, drugi put kolegicu iz Portugala.

- Uvijek imate lakši i teži način za raditi, a motivacija je samo u meni da ja to napravim na način zanimljiv djeci. Učili smo u prvom razredu tko sve radi u školi, pa sam učenike provela hodnicima i išli smo upoznati ravnatelja. Pitala sam ih 'što radi ravnatelj?'. Onda mi je jedno dijete odgovorilo da je ravnatelj netko tko ravna ocjene prema gore, da budu više. Tako da ne nekad i nasmijemo njihovom viđenju stvari.

A kako je Branka Pastuović reagirala na kandidaturu za Šibensku grandecu?

- Iznenadila sam se, nekako ne idem po kavama i nisam na taj način prisutna. Bilo mi je iznenađenje, hvala onome tko me predložio. Čitavo se vrijeme zapravo zalažem za vidljivost svih ljudi u prosvjeti i jako puno kolega rade jako dobre stvari. Njihova učinkovitost će se tek vidjeti za neko vrijeme, samo treba strpljenja. Prosvjeta je svima na repu, jer su njezini rezultati i učinci spori, treba ih dugo čekati. Kolegama kažem da izađu iz svoje učionice i predstave svoj rad, da to bude u vidljivom obliku što se i kako s djecom radi. Ova kandidatura mi je zapravo prosvijetlila da sve što ja radim ljudi povezuju sa mnom kao osobom iz Šibenika, jer povezujem dosta ljudi kroz svoj rad, on postaje prepoznatljiv i mi učitelji dijelimo svoje znanje i iskustvo koje prenosimo na svoje učenike.