Dalmacija, sredina je srpnja i još jednog toplinskog vala. Real feel na mobitelu pokazuje „feels like 50“, a taj subjektivni osjećaj „kuhanja“ ne ide dobro s kamenim pločama ulica i trgova najstarijeg hrvatskog grada koje kao da postaju vječno upaljene termoakumulacijske peći. Javne gradske prostore središnjeg dijela grada okupirali su stolovi, stolice, suncobrani, štandovi hrane, pića, izleta i jeftinih generičkih suvenira. Valja preživjeti još jednu zimu kapitaliziranjem sunca, mora, kamena i prostora. Potonje volimo unovčiti ugostiteljskom djelatnošću pa se za te potrebe daju u zakup javni gradski trgovi, dijelovi ulica, zelene površine i drugi javni prostori. Takvih je primjera zakupa u Šibeniku, sasvim laički i odokativno, sve više, piše TRIS.

Najprije na trgu osvane koji stol i stolice, a onda se tijekom godina na istom mjestu pojavljuje prvo pod, onda različiti dekorativni elementi, nadstrešnice za hlad i na kraju, jedan dan osvane ostakljena ili plastificirana građevina. Proces je to koji kroz neko vrijeme, nastajući postepeno, privikava građane na nestanak javnog prostora i mijenja njihovo sjećanje na postojanje tih površina kao slobodnih za prolaz, komunikaciju, odmor ili nešto općekorisno. Primjere ovih procesa nalazimo diljem “lijepe naše”.

Prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima propisana je gradnja bez građevinske dozvole pomoćnih objekata tipa vrtnog sjenila ili nadstrešnice, ali veličine do 20m2 i to samo na građevnoj čestici postojeće zgrade, odnosno uz akt kojim se odobrava građenje. Zbog toga je netom nikla nadstrešnica ispred hotela Jadran, površine 200 m2, osvanula je preko noći, bez građevinske, ograde, ploče, nadzora, došla kao šaka u oko namjernika grada Šibenika. Ne ulazeći u estetske dubioze, svakome prema ukusu, s pravom smo se zapitali kako je moguće sagraditi pomoćnu građevinu veličine raskošne obiteljske kuće, u centru grada, na kulturnom i javnom dobru, preko noći, bez dozvole. Pa smo isto pitanje postavili Ministarstvu kulture i medija.

Iz odgovora Ministarstva saznajemo kako je Konzervatorski odjel u Šibeniku izdao suglasnost na postavljanje (ključna riječ) slobodnostojeće konstrukcije u (ključna riječ) razini prizemlja. Kasnijim uvidom u arhitektonsko rješenje i odobrenje konzervatora saznajemo i kako je zatraženo postavljanje dviju odvojenih nadstrešnica, od koje svaka treba biti velika 10×10 metara,  kako se na nadstrešnicu postavlja (ključna riječ) platnena krem tenda te kako eventualna rasvjeta postavljene nadstrešnice treba biti usklađena s istim konzervatorskim odjelom. Unatoč tomu, investitor postavlja nadstrešnicu koja daleko premašuje visinu prizemlja, koja je na više mjesta naslonjena i pričvršćena na hotel i to na kameni dio hotela, koja ima plastificiranu tendu i otprilike 100 svjetlosnih tijela za koje nikad nije zatražena nikakva dodatna suglasnost.

Dakle, od svega što je investitoru odobreno, poštovala se jedino krem boja plastificiranog pokrova takozvane bioklimatske pergole. Inače, bioklimatske pergole posljednji su u nizu trendova opremanja vanjskih prostora, a sam naziv klasičan je primjer greenwashing-a. Naime, bioklimatski u ovom slučaju označava mogućnost isključivanja vanjskih klimatskih uvjeta, odnosno, manipulaciju klimatskim uvjetima unutar pergole. Tako su se bioklimatske pergole pridružile nizu marketinških trikova u kojima se riječima “bio” i “klima” pridaju kontradiktorna značenja, ali u svrhu uklapanja u poželjan društveni okvir zainteresiranosti za okoliš. Zvuči dobro, a realizacija je sporedna stvar. Tako su obične drvene pergole s puzavcima i zelenilom zamijenjene metalnom konstrukcijom i plastificiranom rolo tendom koja dolazi s daljinskim upravljačem i stotinama LED rasvjetnih tijela.

Da stvar bude bolja, isti investitor odnedavno je i vlasnik restorana Pjat koji se nalazi u produžetku istog, šibenskog trga Pavla Šubića I. koji je nedavno istaknuo reklamu iznad jednog od prepoznatljivih volta za koju uopće nije zatražena suglasnost kako konzervatora, tako niti grada.

Eto, neki naprosto mogu što hoće, olako postavljaju građevine za koje nemaju odobrenja, njih ne muči osjetljivost prema prostoru i kulturno-povijesnoj baštini, njima je u fokusu samo – profit. Grad na to ne reagira adekvatno, ne brani javni prostor onako kako to građani od izabrane vlasti očekuju, a uz sve, ne trudi se oko interevencija na javnim površinama ni konzultirati struku. Tako su nam u kratkom ( usmenom ) razgovoru kazali čelnici Društva arhitekata Šibenik, koji bi rado da ih se o nekim spornim intervencijama u prostoru pita za mišljenje, zaključuje se na TRIS-u.