Bernarda je medicinska sestra na šibenskom Odjelu onkologije i hematologije: 'Najljepše je kad znaš da si nekome utjeha kad im je najteže'

- Biti medicinska sestra za mene nikada nije bio samo posao, to je poziv. Kad sam s 15 godina upisivala srednju školu mogu kazati da je taj izbor bio slučajan, ali nikad nisam požalila odluku. Iako je posao često zahtjevan emocionalno i fizički, svaki osmijeh pacijenta, svaka riječ zahvale i svaki trenutak kad osjetim da sam nekom uljepšala dan, potvrđuje mi da sam na pravom mjestu. Raditi na odjelu gdje se svakodnevno suočavamo s ozbiljnim dijagnozama dodatno me naučilo da su suosjećanje i strpljenje jako važni - priča nam ova 35-godišnjakinja iz Murtera.

Pacijentima su medicinske sestre, osim nekoga tko im pruža medicinsku skrb, i psiholog, prijatelj, društvo...Koliko je moguće 'isključiti se' kad završi radno vrijeme, pitamo je.

- Iskreno, to nikad nije potpuno moguće. U ovom poslu vi ne ostavljate emocije na izlazu iz bolnice. Bolesnici s kojima radimo prolaze izuzetno teške trenutke, suočavaju se s dijagnozama koje mijenjaju život, a mi nismo tu samo da damo terapiju ili izmjerimo vitalne funkcije. Mi tu slušamo, tješimo, držimo za ruku kad nema nikog drugog. Kad dođem kući, naravno, okružena sam svojom obitelji i trudim se biti prisutna majka, supruga, prijateljica, ali određeni trenuci i određena lica ostaju s vama. Učite s vremenom kako se nositi sa tim, ali suosjećanje ne možete ugasiti. I ne želite. To je ono što nas čini ljudima - govori nam Bernarda.

Bernarda je glavna sestra na Odjelu hematologije, onkologije, alergologije i kliničke imunologije i rad s hematološkim i onkološkim bolesnicima često sa sobom nosi teške i emotivne priče.

- Upoznajete ljude u njihovim najtežim trenucima, stvarate neki odnos, a ponekad morate ispratiti njihove posljednje dane. To nikako nije lako i nikad ne postane samo rutina. Jednostavnom moraš imati neke 'ispušne ventile'. Za mene je to prije svega obitelj. Kad dođem kući, moje dvoje djece i suprug su mi podsjetnik na životnu ravnotežu, kao i prijateljice i druženja - otkriva nam.

Ovaj posao, posebno na odjelu gdje su pacijenti s teškim dijagnozama, ima puno teških trenutaka, ali ima i onih lijepih.

- Najljepša stvar u ovom poslu je osjećaj da ste nekom pomogli, ne samo medicinski nego ljudski. Kad vidite osmijeh pacijenta, kad znate da ste nekom pružili utjehu u najtežim trenucima, to vam daje smisao i snagu. Najteže je suočavanje s gubitkom. Teško je gledati patnju, nositi tu tugu kući i znati da, unatoč svemu što ste dali, ishod nije bio dobar. Ipak, i u tim trenucima pokušavam pronaći mir i ljudskost, kako za pacijenta tako i za sebe - govori nam.

Medicinske sestre oni su istinski heroji, posebno u očima svojih pacijenata, koje svakodnevno rade svoj posao i za to ne traže posebna priznanja. Danas se obilježava njihov dan, a Bernarda ne krije ponos što pripada profesiji koja je temelj zdravstvenog sustava.

- S druge strane moram reći kako naše zanimanje još uvijek nije dovoljno vrednovano, ni financijski, ni društveno, ni u smislu stručnost priznanja koje zaslužujemo. Mi smo prvi kontakt s pacijentom, često emocionalna podrška, organizator skrbi, edukator, mi smo prisutne 24 sata s pacijentom. Ovaj dan mi je važan ne samo zbog čestitki, nego kao podsjetnik koliko dajemo i koliko zaslužujemo - otvoreno će.

Za kraj je pitamo da može birati zanimanje i profesionalni put, da li bi opet izabrala biti medicinska sestra.

- Nije ovo lagan put, nosi puno odgovornosti, emocija, umora, vrlo često i nevidljivog rada, ali na koncu sve ono što dobiješ, ne u financijskom smislu, nema cijenu. Jako je iscrpljujuće i izazovno, ali da ponovno imam 15 godina vjerojatno bih krenula ovim putem. Biti medicinska sestra znači svakodnevna predanost, srtučnost i ljudskost. I za kraj ću kazati da je najljepše kad znaš da si nekome bio utjeha kad je najteže.