Barbara na Kapriju radi kao gerontodomaćica i olakšava život starijima: ‘Njima je najvažnije društvo i razgovor’

Barbara Klisović rodom je iz malog mjesta pored Šibenika, 15 godina radila je u ugostiteljstvu, a posljednjih pet radi kao gerontodomaćica na Kapriju gdje živi sa suprugom. Za ovaj posao kazat će da je to više poziv, a rad sa starijim ljudima ju ispunjava.

- Nakon 15 godina rada u ugostiteljstvu, došlo je vrijeme za promjenu i spletom okolnosti dobila sam ovaj posao. Suprug i ja prije osam godina odlučili smo život u gradu zamijeniti onim na Kapriju, odakle je njegova familija, i mislim da je to bila dobra odluka. Došlo je do zasićenja gradskim načinom života, posebno nakon toliki godina u ugostiteljstvu, a što je čovjek stariji to nekako i više traži mir. Ovaj posao sam dobila igrom slučaja, u biti me nazvao Bogomir Radovčić, danas jedan od onih koje obilazim, i pitao bi li ja to radila. I eto me pet godina sam već u ovome, imam njih šest koje obilazim i lijepo mi je - priča nam ova uskoro 40-godišnjakinja.

‘Od samoće se ne umire, ali samoća ubija polako’, ima ona stara narodna, a upravo je društvo i razgovor što je njezinim korisnicama najbitnije. Naravno, ona je tu da im pomogne oko kućanskih poslova, donese lijekove ili namirnice iz grada, ali društvo je najvažnije.

- Inače sam dosta komunikativna i brzo sam se zbližila s tim ljudima. Posebno kada živite u maloj zajednici i svi se i znate. Na Kapriju stalno živi oko 80 ljudi, mahom starije stanovništvo. Ima nekoliko mlađih obitelji, ali većinom su tu umirovljenici. U maloj sredini svi smo tu jedan za drugoga, a svojim korisnicima sam na raspolaganju kad god im nešto treba, znaju da me mogu nazvati i u podne i u ponoć- govori nam.

Raditi sa starijim ljudima je plemenit posao zbog kojeg se osjeća ispunjeno jer zna da je nekome uljepšala dan. I nije tu potrebno puno, malo razgovora i pokazati da imaju nekoga.

- Od njih se može puno toga naučiti, puno su života, zanimljivih priča i savjeta. Željni su ljubavi, pažnje i razgovora. S obzirom gdje žive i da se na otoke, posebno ove udaljene, ne može tek tako skoknuti, obitelji su im često daleko. Život na otoku je izazovan, najgore je kad nestane struje i televizije jer ona im je najbolji prijatelj (smijeh). Ipak, i to je sve rjeđe. Najveći problem ostaje ta povezanost s kopnom, kad nema dovoljno linija i to je ono na čemu država treba raditi. Svi pričaju oživljavanju otoka, ali bez redovitih linija, to je nemoguće jer nemaju svi priliku raditi na otoku - objašnjava nam.

Barbara smatra da će promjene doći kada se cijela zajednica pokrene.

- Mi smo naučili za sve kriviti političare, ali i mi ljudi smo pasivni. Treba se aktivirati, pitati, tražiti. Ako ne radimo kao zajednica i gledamo samo ono u našem dvorištu, neće se ništa promijeniti.

Pasivnost je najveći problem. Ipak, moram reći da se stvari pomalo mijenjaju, radimo zajedno sa gradom da se nešto pokrene, sad ide rekonstrukcija zgrade na Kapriju i mi kao Udruga Periska pokušavamo nešto promijeniti. U mjesnoj zajednici imamo prostoriju i plan je organizirati društvene igre, da i zimi ima sadržaja, da ih animiramo. Mi ne možemo živjeti bez zajedništva i ovaj projekt ‘Zaželi’ pokazuje pravu srž toga. Da, na mladima svijet ostaje, ali bez starijih ne bi bilo ni nas. Ne poštujući njih, kakvu budućnost možemo očekivati? Zar ćemo ‘otpisati’ ljude kad napune 65 godina? Mi kao društvu i država moramo voditi brigu oko njih i nadam se da će se ovaj projekt nastaviti jer omogućuje im kvalitetan život, u njihovim domovima, u njihovoj sredini - govori nam Barbara.

Osim prometne povezanosti, veliki problem je i medicinska skrb. Liječnik im dolazi svaku drugu srijedu, ali srećom imaju svoju Nataliju koja je i medicinska sestra i doktor.

- Opet ću se vratiti na povezanost jer evo, kad netko treba otići kod doktora u grad, ako imamo 2 linije, ta osoba mora provesti cijeli dan u gradu. Bolja povezanost značila bi i kvalitetniji život, povratak mladih možda. A život na otoku stvarno ima jako puno prednosti, mir, čist zrak, zdraviji način života. Meni je život na Kapriju odluka koju nisam požalila, ali moram kazati da, ako ste paru, oboje morate biti spremni na to. Nije sve dostupno, znate biti odsječeni od kopna danima, ali ako ste spremni na to, dobit ćete jedan kvalitetan i zdrav život - kaže nam za kraj.