U ovih više od pola stoljeća u Šibeniku se puno toga promijenilo, ali Antonova ljubav prema ovom poslu ostala je ista.

- Moja obitelj generacijama se bavi ovim poslom i oduvijek sam znao da je to put kojim ću i ja nastaviti. Ljubav prema poslu rodila se uz djeda i oca, a veseli me i što su moja i bratova djeca nastavila se baviti ovim zanatom. Otac je u Šibenik došao 1950., godinu nakon otvorio je dućan u kojem smo s njim radili brat i ja, dok sam ja radnju, u kojoj sam i danas, otvorio  1970. godine. Kroz ovih pedesetak godina u centru grada se puno toga promijenilo i tužno je vidjeti prazne ulice, pogotovo u popodnevnim satima. Prije sam se morao probijati ulicom da bih došao do dućana, a danas iza 17 sati od mene do katedrale je samo mrak. Radim ja, nekoliko mojih kolega i malobrojni dućani koji su opstali. Parking je veliki problem, isto tako Grad bi trebao više poticati rad tijekom cijele godine, a ovako u centru većinom prevladavaju sezonski dućani koji rade maksimalno tri, četiri mjeseca - priča nam Bataljaku.

Otac ga je naučio osnovama posla, a sve drugo je kroz godine, kako se mijenjala i tehnologija, učio sam. Prije 55, 60 godina varilo se sa špiritijerom, a danas se dosta toga radi laserski. Ipak, neke stvari i dalje se rade ručno i zahtijevaju puno vremena. Jedna od tih stvari je šibenski botun, jedan od simbola grada i neizostavni suvenir. Iako se čini da botuna danas ima više no ikad, pravih majstora je ostalo vrlo malo. Anton originalni šibenski botun radi ručno, starom, filigranskom tehnikom. Šibenski botun originalno se radio od srebra i njime se ukrašavala šibenska nošnja, dok se danas za potrebe nakita rade botuni lijevani iz kalupa, stavlja se pozlata. Ipak, za posebne se prigode i dalje naručuju oni 'pravi', srebrni.

- Pravi šibenski botun radi se ručno, sloj po sloj, u spirali. Ne može se napraviti iz jednog komada, već se rade dvije polovice koje se spajaju. Danas se najčešće nose kao privjesak, dok su se prije njima najčešće ukrašavala odijela -  objašnjava nam Bataljaku, koji je i sam, kao dugogodišnji član klape 'Šibenik' nosio odijelo sa šibenskim botunima u sve krajeve svijeta.

Zlatni nakit uvijek se tradicionalno poklanjao za krštenja, pričesti ili krizme, ali pojavom mobitela, to se promijenilo.

- Kad su došli mobiteli, nama je posao stao (smijeh). Ipak, i dalje ljudi kupuju zlato za poklon, za krštenja su to obično lančići s privjeskom koji se može uvijek nositi, narukvice i slično. Naravno, nakit sa šibenskim botunom je uvijek popularan. Na pitanje, živimo li od turista ili domaćih ljudi, odgovor je da su naši uvijek glavni kupci. Turisti kupe neki tradicionalni nakit, suvenire, ali glavnina kupaca su domaći. Da živimo od turista, mogao bih odmah zatvoriti - otkriva nam.

Obrta je kroz godine sve manje i manje, bilo da je riječ o zlatarima, urarima ili postolarima. Mladi biraju druge poslove, sve je manje onih koji će nastaviti obiteljsku tradiciju, ali kod Antona je druga priča.

- Obje kćeri ovo vole, ali jedna se ipak opredijelila za struku u školstvu, dok druga radi zajedno sa mnom. Ima smisla za estetiku, radi koraljni nakit, šibenski i što bi se reklo, 'ima žicu' za ovaj posao i stvarno sam ponosan. Brat Fabijan je otišao u mirovinu, sin je preuzeo posao, dok ja još uvijek radim i nekako sam najsretniji kad izrađujem nakit. Kad i odem u mirovinu, ne mogu zamisliti da mirujem. Znate, cijeli život radim dvokratno jer drugačije u ovom poslu nije moguće, a najljepši dan mi je subota. Tad odradim samo jutarnju smjenu, popodne odmor. E, ali kad dođe nedjelja, osim ljeti, pa cijeli dan gledaš televiziju, sjediš, ležiš...Ma, sve te boli i jedva čekam raditi - priča nam ovaj 76-godišnji zlatar.

Kroz godine je napravio toliko nakita da mu ne zna broj, a i teško je izdvojiti 'najoriginalniji' komad jer tu je bilo stvarno svega. 

- Svaki komad nakita ima svoju priču, posebno kad se prenosi s generacije na generaciju. To je uspomena koja ostaje i lijepo je biti dio te priče - kaže nam za kraj.