Koliko je opasna ova utrka govori i podatak da je jedan češki trkač nažalost izgubio život, što je rezultiralo zaustavljanjem trke na Passeur de Pralognan. Radi osiguranja sigurnosti trkača, organizator je utvrdio da je najsigurniji način zaustavljanja utrke za oko 1200 trkača.

Nenad je na Facebook stranicama Atletskog kluba Okit napisao svoje iskustvo na utrci:

- Evo da i ja napišem osvrt za svoju utrku od 145 km +9100 (TDS). Krenuo bih s tim da u planu nije bio TDS nego CCC zbog propusta u prijavi sam odlučio ići na TDS. Pa da krenemo od početka… Utrka nije niti krenula kako treba, a vrijeme nam nije bilo naklonjeno, jer smo tek prije starta saznali da će biti kiše. Utrku sam krenuo lagano, obzirom da je prvih 51 km lakši teren. Negdje oko 30-og kilometra počinje padat kiša što sam ignorirao, dok u jednom trenu nisam shvatio da su mi ruke skroz crvene i da se počinjem tresti. Stao sam da bih se obukao no kako sam promrzao i dalje sam se tresao dok sam nastavljao koliko toliko trčati. Dolaskom na okrepu nisam znao što bih te zovem svoj support djevojku Barbaru i prijatelja Roberta te im govorim da jednostavno ne osjetim ruke, tresem se i razmišljam o odustajanju. No, oni mi na to govore da imam veliku pratnju sa svih strana da ne razmišljam o odustajanju, pa sam tu i ja sebi počeo govorit da nisam došao odustati nego završiti utrku. 
Nastavljam dalje prema prvoj tranziciji gdje se svakim kilometrom temperatura diže i prestaje kiša što meni daje motivaciju za nastavkom. Unatoč svim problemima i preprekama dolazim u vremenu kojem sam si zacrtao na prvu okrepu. Robert me čeka sto metara dalje i trčkara sa mnom te me Barbara čeka na okrepi. Govore mi sve šta je i kako je i ohrabrili me još više. Zadržao sam se 20-ak minuta te sam pojeo, presvukao se i krenuo dalje prema najzahtjevnijem djelu staze 40 kilometara i 3100 uspona. 
U tom djelu staze me čeka najstrmiji uspon koji ima u 4,8 kilometara s 1200 visinske i odmah iza njega ide još 300 metara u visinu tako da je praktički 1500 metara u komadu gdje mi za neko čudo ide jako dobro - prestižem ljude, super se osjećam i onda opet pakao. 

Dolaskom na vrh brda vidim grupu trkača, a bilo ih je u tom trenu cca 30-ak prolazim, cvikaju me i zaustavljaju te nam govore da ćemo biti zadržani 20-ak minuta radi helikoptera. Neki ljudi su bili i duže te su se zamotali astofolijom. Doznali smo da je bila nesreća, ali nismo znali da ja na žalost trkač poginuo. 

Od trenutka kad su rekli da ćemo čekat 20-ak min prošlo je skoro dva sata. Nas je gore bilo 50-ak trkača te nakon dva sata puštaju nas dole po troje, ali je na žalost ostalih 1200 trkača vraćeno i za njih je utrka bila prisilno gotova. 
Skupio sam se među trkače, pa meni osobno nije bilo hladno te mi nije bila potrebna astrofolija. Nakon što smo pušteni idemo dalje jedva čekamo svi doći što prije na drugu okrepu bez ikakvih informacija nastavljamo dalje. Kad sam prolazio taj segment na kojem se desila nesreća nisam se iskreno niti začudio da se nešto desilo jer bila je i kiša. Jedan krivi korak i nema te. Čak sam se uplašilo i za samog sebe te sam išao dole na sve 4 jer bio sam i zgrčen radi predugog stajanja. Ostatak tog dijela je kombinacija Velebita i Biokova. Nastavljam dalje po tom terenu gdje mi je na svakom brdu bilo sve teže. Tu sam pao i psihički i fizički jer na gorem terenu nisam bio nikad. I znao sam da moj plan od 26 sati pada u vodu. 

Nastavljam do tog 91-og kilometra da vidim šta ću dalje. Što je utrka išla dalje to teren bio gori. Plakalo mi se od muke, čeka me moj support toliko me ohrabruju. I od tog trena iskreno nastavljam utrku radi svojeg supporta i svih ljudi koji su vjerovali u mene slali poruke i podržavali. Dobio sam se na drugoj okrepi nastavljam dalje te nakon nekog vremena me zove Barbara i govori kako ne mogu stići na zadnju okrepu. Stižem na zadnju okrepu pokušavam naći snage za dalje i krećem u zadnji uspon, nakon par kilomatara strmog makadama gdje sam pomislio ajde nije tako tehnički zahtjevan teren dolazim do djela gdje me na žalost staza spušta dolje i u daljini vidim vrh (Col de Tricot) na koji se trebam popet, gledam u njega i iskreno nisam znao šta bih napravio – hoću li se vratiti ili ne. Nastavljam dalje i naravno kiša krene padati. Tu sam bio već lud jer nemam gelova, nadao sam se masaži i nije mi bilo dobro, ali sreća u nesreći poslali su Matiju barem zadnjih osam kilometara da mi donese dva gela i da malo otrći sa mnom. Popričali smo, dobro sam se osjećao i zadnjih osam kilometara sam došao za 45 minuta. Sva ta patnja je vrijedila za ulazak u cilj, svi ljudi koji su me podržavali, pljeskali, navijači - nevjerojatan osjećaj. Zadnji kilometar cijela moja ekipa trći sa mnom u cilj i tu napokon sve završava s vremenom od 30 sati gdje je uračunato stajanje od dva sata. 

Savjet ako se želite kaznit probajte upasti na TDS i hvala još jednom svima koji su mi davali snagu i podršku tokom cijele utrke, posebno mojem supportu! – stoji u Facebook objavi Atletskog kluba Vodice.