Licenciranje klubova je problematika kojom se UEFA bavi još od 1999., kako bi riješila učestalu pojavu u europskom nogometu, loše financijsko stanje klubova koje je često vodilo do bankrota. U tome su prednjačile talijanska, belgijska i rumunjska liga te bivše sovjetske države, no spomenimo i da je od 38 klubova koji su igrali u Prvoj HNL njih 19, dakle polovica, u jednom trenutku se ugasilo i moralo početi ispočetka, tehnički kao novi klub, načelno kao nasljednik starog.

HNS je ozbiljnije u tu priču krenuo od 2005 i to je dijelom stvorilo, a dijelom razotkrilo probleme u našem klupskom nogometu. Prije te godine bila je normalna pojava da iz višeg ranga ispadaju ekipe koje su bile u dnu tablice, a iz nižeg ranga promovirani su klubovi iz vrha tablice. Vrlo rijetko se događalo da netko tko je u ligi opstao ili izborio viši rang na terenu tu ligu ne bi igrao zbog birokratskih razloga. Klubovi poput Mladosti 127., Samobora ili TŠK-a igrali su Prvu ligu kada su je rezultatski zaslužili. Od sezone 2005/06 postalo je pak uobičajeno da neki klub koji završi kao prvi ne bude promoviran u viši rang ili da klub iz sredine tablice bude izbačen iz lige. Neugodno iskustvo izbacivanja u amaterski rang doživjeli su svojevremeno Šibenik i Split. Kako je to jednom kazao predsjednik i trener Zagreba Dražen Medić, „broj bodova nije jedini kriterij za ostanak u ligi“.

HNS-ov Pravilnik o licenciranju ima 117 stranica i mnoge stvari u njemu su razumljive. Sigurnosni uvjeti su nešto što bi trebao imati svaki stadion od prve do sedme lige. Posve je razumno tražiti od kluba da na svom stadionu osigura uvjete za televizijski prijenos jer je to isplativa investicija zbog novaca od TV prava. Uredne financije, mlađe kategorije, VAR soba, prostorije za doping kontrolu, parkiralište..., sve stoji.

Postoje, međutim, u njemu i neke brojke koje je HNS odredio, čini se, posve proizvoljno. Kapacitet prvoligaškog stadiona mora biti 3000. Kada je 2020. Šibenik izborio Prvu HNL, do drugog mjesta i sjajnog uspjeha došla je ekipa Croatije Zmijavci. Taj klub se nije te sezone uopće prijavio za prvoligašku licencu pa nije mogao igrati kvalifikacije, jer je jasno da općina od 2 tisuće ljudi neće praviti stadion za 3 tisuće. Dalje, krov mora natkrivati bar 1000 stolica. Klub može igrati na stadionu koji se ne nalazi u njegovom mjestu, ali pod uvjetom da cestovnim putem nije udaljen više od 20 kilometara. Klubovi iz Grada Zagreba, uključujući Sesvete i Lučko, mogu igrati na bilo kojem zagrebačkom stadionu. Kod nas, Vodice bi teoretski mogle viši rang igrati na Šubićevcu (13 km), a Zagora iz Unešića ne (23 km).

Koliko su kriteriji teški za većinu klubova, jasno govori podatak da je od 80 trećeligaških klubova licencu za drugu ligu zatražilo svega njih 15, a dobilo ju je 6. Od 14 drugoligaša (ne računajući B momčadi) prvoligašku licencu tražilo je njih 5, 3 uspješno. Polovica drugoligaša nije uopće dobila licencu za drugu ligu pa se postavlja pitanje kako bi HNS popunio lige ako u drugom krugu stvari ne budu riješene. Bilo kako bilo, licenciranje će i dalje biti predmet rasprava i kontroverzi, s jedne strane prisiljavat će klubove na veću funkcionalnost i uređenost, s druge će onemogućavati normalnu protočnost između liga i natjecateljsku draž nižih rangova.