- Odlično mi ej u Šibeniku, ali baš odlično. Baš mi je dobro. Osjećam se kao da sam na početku karijere, a ne na kraju. Šibenik me jako podsjeća na Zadar i izaziva mi uspomene na to kad sam kao klinac igrao s prijateljima iz ulice. Bili smo mlada ekipa, talentirana, željna dokazivanja i sve redom momci koji su obožavali nogomet. Sve sam to zatekao u Šibeniku. Zato toliko uživam. Sve što sam tada imao u Zadru imam sada u Šibeniku. Vani je sve drugačije. Surovi profesionalizam. Nakon treninga nema druženja, svatko ide svojoj kući i svatko gleda samo sebe. Vani je sve ubrzano, a ovdje se svi družimo i prije i nakon treninga. Vjerojatno je do podneblja. Mediteran, Dalmacija. Također, i Zadar i Šibenik su mali klubovi koji se iz dana u dan bore sa svojim problemima. Lijepo mi je vidjeti da svi, ali baš svi u klubu daju sve da bude bolje - rekao je Santini za tportal.

- Nakon 15 godina skitanja po svijetu napokon sam kod kuće. U svom Zadru. Svako jutro putujem na trening u Šibenik. Nije to neka udaljenost da bi mi to bio problem. U Kini ili u nekim većim gradovima promet je bio puno veći problem. Ne daj Bože da upadneš u neku gužvu. Sada sam doma svaku večer i spavam u svom krevetu. Imao sam nekoliko opcija da ostanem vani, ali to nije dolazilo u obzir. Obitelj je kroz čitavu moju karijeru stalno bila sa mnom. Kćerka je sada prvi razred srednje škole i znam koliko je djeci i supruzi bilo teško pratiti me kroz karijeru. Onaj tko to nije doživio nema pojma kakva su to odricanja i što obitelj mora pretrpjeti i žrtvovati. Stalna odvajanja od prijatelja, simpatija... Jedine dvije opcije bile su Šibenik ili Zadar. Čak sam razmišljao i o Zadru, ali klub je u četvrtoj ligi, a želio sam pred kraj karijere ipak još malo uživati u prvoligaškom nogometu.

Koliko je teško djeci sportaša? Baš kad pronađu nove prijatelje i prilagode se u novoj sredini ili školi, moraju pakirati kofere jer im je otac potpisao za klub iz nekog drugog grada ili čak druge države, drugog kontinenta, gdje će se morati susresti s posve novom kulturom. Pretpostavljam da to nisu jednostavne situacije.

Još je super kada su klinci mali, tada im je najvažnija sigurnost uz oca i majku. Problem je kada porastu, kada pronađu prijatelje, društvo, prve simpatije. E tada nije lako. Najteže je bilo supruzi. Taman kada bi našla neke prijateljice, taman kada bi pronašla škole ili vrtiće za klince, kada bi sve pohvatala, mi bismo morali dalje. Pa onda prijavljuj, odjavljuj... Još je bilo kako-tako u Europi, ali igrao sam i u Kini i Saudijskoj Arabiji, čija je kultura življenja nama nešto posve strano. Kako sam skoro svaku godinu mijenjao klubove, to je značilo da smo praktički stalno bili na putu.

Ali to je život profesionalnog sportaša. Bio sam spreman na to. Kada igraš na mojoj poziciji i kada ti ide, kada redovito zabijaš, logično je da želiš napredovati i ići u jače klubove. Bogu hvala, u karijeri sam u sedam, osam sezona zabio deset i više golova i samim time su dolazile ponude, bolji klubovi, bolji financijski uvjeti. Tako da sam uvijek sa sobom vukao obitelj jer mi nije padalo na pamet biti odvojen od njih. Nisam želio da budemo razdvojeni, da mi pati odnos s djecom i ženom. Iskreno, sada kada malo prevrtim, baš nam je bilo top svugdje gdje smo bili.

Kako je uopće došlo do dolaska u Šibenik? Je li ključ bio taj što ste se vi i sad već bivši trener Mario Carević, dok je još bio igrač, nakratko susreli u Kortrijku?

Pa moglo bi se tako reći. Bilo je to prije više od deset godina. Mario je taman odlazio, a ja sam stigao. Družili smo se, ostali smo u kontaktu, a Stipe Bačelić-Grgić, inače moj kum, već godinama zvao me u Šibenik. Iskreno, ta je opcija puno više odgovarala ženi nego meni. Želio sam još malo igrati na nekom višem nivou. Da se mene pitalo, sigurno bih otišao još koju godinu van jer sam bio svjestan da, ako se sada vratim, više nema povratka. Ljudi iz Kortrijka svaku godinu zovu me da se vratim, da odigram još malo. Ostao sam im dužan, obećao sam se vratiti, ali baš kada je bila ta opcija povratka, dogodila se korona i to je propalo.

U igri su ostali samo Zadar ili Šibenik, a Stipe Bačelić-Grgić odigrao je ključnu ulogu da prelomim i donesem odluku. Blizina Zadra bila je presudna. Da je u pitanju bio klub koji je nešto udaljeniji od Zadra, sumnjam da bi bilo išta od toga. Vratio bih se kući i tamo bih završio karijeru. Ženi mi je sve ovo dodijalo. Kada se sjetim koliko se odrekla toga zbog mene, mislim da je bio red da ovaj put potisnem svoje ambicije i ugodim njoj. Bila je ponuda iz Gorice i još nekih klubova, da ih sad ne spominjem, ali u SHNL-u je samo Šibenik bio opcija.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.