Za loptom je službeno počeo trčati sa šest godina u Rabotničkom, klubu iz glavnog grada Sjeverne Makedonije. U matičnom klubu i rodnom gradu bio je sve to 18. godine kada je napravio transfer koji je i danas najveći u toj državi.

- Odigrao sam 20-ak utakmica u Prvoj makedonskoj ligi s 18 godina, a korona je tu sezonu skratila za punih 13 kola. Zabio sam pet golova, imao tri asistencije. Statistika nije bila baš vrhunska, ali moj način igre privukao je velik interes klubova, poput Intera, Lillea, Legije iz Varšave, Crvene zvezde. Imao sam dosta ponuda, a otišao sam u Rusiju jer su mi ponudili dobar projekt kad sam ja u pitanju. Ali, na kraju, nije ispalo kako je trebalo, bilo je tu dosta ozljeda, problema izvan terena, takav je nogomet – u uvodu će razgovora Toshevski.

Pojasnio nam je potom i kako je izgledao njegov nogometni put u Rusiji: - Prvo sam išao na posudbu u Tambov u Rusiji gdje sam, tri dana nakon dolaska, ozlijedio koljeno. Nisam upisao niti jedan nastup u tom klubu koji je tada bio u Prvoj ligi. Vratio sam se nakon četiri-pet mjeseci, odradio priprema s Rostovom u Austriji, otišao sam na novu posudbu, u poljski Gornik Zabrze. Tamo sam u prvih mjesec dana odigrao tri utakmice, zabio dva gola. Dogodilo su se potom određene stvari u klubu gdje u sljedeća četiri mjeseca nisam igrao. To su stvari izvan terena. Potom se posudba prekida i Rostov želi da me u tom trenutku vrati, međutim, imaju popunjen broj stranaca i ja ponovno moram na posudbu.

Ovog puta nova destinacija su slovačke Michalovce: - Nakon mjesec dana tamo krenuo je rusko-ukrajinski rat i zbog toga me više nisu željeli, jer dolazim iz ruskog kluba. Trčao sam krugove oko terena, dođe utakmica, kažu mi igrat ćeš iako ni trenirao nisam. Ali bilo je puno ozlijeđenih, pa bih odigrao nešto. Onda opet ne bih igrao i to nikako nije bilo dobro za mene.

- Nakon Poljske i Slovačke trebam se vratiti u Rusiju. U međuvremenu, Rusija dobije zabranu transfera od FIFE i UEFE i ne mogu me registrirati u Rostovu. Sljedećih šest-sedam mjeseci treniram individualno. Bilo je to jako teško razdoblje za mene. U to sam vrijeme ostao u Beogradu, trenirao individualno s dva trenera. Stvarno teško razdoblje, pod ugovorom si, a ne igraš utakmice vikendom. Iz milijunskog transfera iz Rabotničkog u Rostov dođeš u situacija da si na jednoj posudbi, nisi prošao dobro, da si na drugoj posudbi, zbog rata me ne mogu registrirati. Dobro ću zapamtiti to razdoblje u svom životu. S druge strane, to me razdoblje dosta ojačalo, karakterno i kao čovjeka – naglašava ovaj 187 centimetara visoki napadač.

Uslijedio je novi povratak u Rostov: - Na polusezoni, kad su mogli registrirati igrače, vratio sam se u Rostov. Na medicinskim pregledima prije sezone dobijem od doktora uputu da moram odraditi laserski zahvat na očima. Tu gubim mjesec i pol dana, pripreme u Abu Dhabiju, te moram igrati, bez priprema, za B momčad. Odigram pet-šest utakmica, zabijem isto pet-šest golova i zadnja tri kola me vrate u prvu momčad. Na ljeto krenem pripreme s Rostovom, odradim ih, odigram prve dvije utakmice, a onda četiri-pet mjeseci nisam odigrao službenu utakmicu.

Bio je Toshevski vrlo blizu potpisa ugovora s prvoligašem s Pampasa: - U dogovoru s ruskim klubom raskinuo sam ugovor u rujnu 2023. godine, jer sam imao dogovoreni transfer u Osijek. Kad sam došao u Osijek potpisati ugovor, proveo sam tamo dva-tri dana, dogodili su se neki problemi s medicinskim pregledima i transfer je propao u zadnji trenutak. I tako ostanem bez kluba do siječnja. Pojavila se tada Austrija Klagenfurt i Šibenik, potpisao sam za Austrijance i ovdje došao na posudbu do kraja sezone.

U dosadašnjem dijelu sezone, u prvenstvenim utakmicama, upisao je dva gola i dvije asistencije: - Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Ja sam takav karakter i čovjek da uvijek hoću više. Za to živim, radim za te golove, naravno, više za golove nego za asistencije. Jedino mi je krivo zbog Dugopolja, sve ostalo je bilo kako treba.

Znaju navijači prepoznati borbenost i fajterski duh koji je Toshevski donio momčadi. A on sam pun je hvale za navijače: - Navijači nam dosta pomažu. Dolaze na sve utakmice, pa i one gostujuće. Što je jako dobro i bitno za nas. S takvom atmosferom osjećaš se puno ljepše na terenu. Želio bih da ih dođe još i više, da tribine budu još popunjenije, a mi ćemo još bolje igrati i pobjeđivati. Imat ćemo i bolju motivaciju. Jako mi je drago što su me navijači prihvatili. Bio bih sretan da barem jednom napunimo stadion.

Trenutno je Šibenik na drugom mjestu na tablici, s dva boda zaostatka za vodećim Zrinskim 1664 Osječko. Kako gleda na to, pitamo mladog napadača: - Nekad je bolje da si drugi, ti juriš, ali si tu blizu. Nisi u komfort zoni, prvi sam, ali ovako kad si drugi 'dišeš' protivniku u vrat. I kad je bilo minus sedam, bio sam na najavi utakmice protiv Croatije iz Zmijavaca, ja sam i tada rekao da mi napadamo titulu. I na minus dva ja ću opet reći da mi napadamo titulu. Idemo na titulu, imamo pritisak, ima ga svatko od nas u sebi, od kluba do navijača. Mislim da svi vide da se dajemo maksimalno na svakoj utakmici, u svakoj utakmici idemo na pobjedu i hoćemo titulu donijeti u Šibenik, hoćemo ući u Prvu ligu. Ja sam igrač koji je na posudbi, ali meni to isto znači jako puno, da se uzme titula i uđe u viši rang.

- Za oporavak i regeneraciju, pomaže mi da imam bolje predispozicije na terenu, da se osjećam bolje. Živim za nogomet 24 sata na dan, ustanem ujutro, završim u klubu do 13-14 sati, odmoriš par sati, pa teretana. Volim skuhati ručak i večeru, pa regeneracija i spavanje. I tako svaki dan. Nije jednostavno, teško je biti discipliniran, konstantan. Ali samo tako možeš doći do uspjeha – naglasio je mladi napadač čiji su uzori Didier Drogba i Diego Costa.

Pun je hvale i za trenera Marija Carevića: - Kod njega je odlično što ima jako dobru komunikaciju sa svim igračima. To je rijetkost kod trenera. Promijenio sam dosta trenera i mogu to reći. Za mene je to najbolja strana, da ima odličnu komunikaciju sa svim igračima. I zna iz nas izvući maksimum, zna kako se postaviti. Za mene je jako dobar trener, volim njegov karakter, način na koji mi igramo, kako se on postavi s nama i kako on živi za nogomet. Vidi se da voli nogomet, da voli ekipu, voli pobjeđivati. Kao igrač dobiješ dodatnu motivaciju kad vidiš kakav je trener, to se osjeti.

Tek su mu 22 godine, ali iskustva ima već poprilično. Stoga vrlo jasno ističe i svoja razmišljanja, što je to potrebno da se uspije u sportu: - Kad se okrenem iza sebe – nije lako sa 18 godina otići od kuće. Potpisao sam uIdemo uzeti tri boda protiv Cibalije, naglašava Toshevski i dodaje koji je njegov golgeterski cilj do kraja sezone: - Imam cilj zabiti 10 golova do kraja sezone. Ako me zdravlje posluži, uz malo sreće, nadam se da će to biti ostvarivo.

Hvali i atmosferu i odnose sa suigračima: - Igrao sam u četiri države, u nekoliko klubova, mogu reći da je kemija malo drugačija, u pozitivnom smislu. Ljudi su ovdje jako prijatni, za razliku od recimo Poljske ili Slovačke. Rusiju ne bih mogao izdvojiti jer tamo su isto bili odlični uvjeti za život, naučio sam jezik. Ekipa me super prihvatila, družim se s najviše s Dujmovićem, Marijanovićem, Cvijanovićem, Miševićem, Brajkovićem, ali sa svima sam odličan.

Podijelio je s nama svoje rituale i kako izgleda njegov uobičajeni dan: - Ustajem oko 9, pripremim sebi doručak. Popijem vodu s limunom i soli, zbog hidracije i da 'probudim' krvne žile u svom tijelu. Napravim sebi doručak, to mi je omiljeni dio dana. Popijem kavu i dođem na stadion. Prije treninga se družimo, pričamo, odradimo prevenciju. Slijedi trening, pa ručak s ekipom. Poslije toga slijedi novo druženje s prijateljima, nova kava. Potom odmor kući, pa dodatni trening u teretani na fizičkoj spremi. Do srijede-četvrtka su gotovo uvijek dva treninga, dva dana prije utakmice se smanjuje tempo.

-Tako otprilike izgleda svaki dan, a u tijeku dana najomiljenije mi je igrati Call of Duty, Playstation, to mi je, nazovimo to terapija. Mora se svaki dan raditi i oporavak, uložio sam dosta novca u taj sustav zgovor u Rusiji, a od 14. do 18. godine sam živio život gdje sam iz kuće izlazio u 7 ujutro, a vraćao se navečer oko 19-20 sati. Imao sam školu u kojoj sam morao učiti, svaki sam dan imao dva treninga i privatnog trenera. Samo sam radio, nisam imao život kao većina mojih vršnjaka. Uvijek sam bio zauzet, radio sam konstantno te četiri godine, nisam znao za pauzu. To sam radio jer sam želio uspjeti u nogometu, a sa 18 godina sam napravio transfer od 3 milijuna eura što je povijesni transfer u makedonskom nogometu. I još uvijek je najveći transfer iako su od tada prošle četiri godine.

-S 18-19 godina prošao sam nekoliko država, sam, ne razumiješ ništa, kreneš učiti. Jako sam mlad, ali prošao sam i kroz dosta nepravde, problema i ozljeda. I kroz sve to prolaziš sam. U nogometu nema emocija, nema mame ili tate da pričaju s tobom. To me ojačalo i kao čovjeka i kao nogometaša – za kraj će Toshevski koji voli prošetati rivom, popiti kavu, a kad još i sunce obasja šibensku rivu i njegovo raspoloženje odmah je bolje.