Prije godinu i pol imala je moždani udar koji je kompletno promijenio njezin život i posložio listu prioriteta. Ljudi često ne pričaju o svojim zdravstvenim problemima, što zbog srama, što zbog nekih drugih razloga, ali Kristina o svojem iskustvu priča otvoreno jer to je njezin način ozdravljenja.

- Moj period ozdravljenja još uvijek traje i trajat će, a pričanjem o moždanom udaru kojeg sam imala prije godinu i pol, liječim sebe. Ljude treba osvijestiti o tome, pokazati da bolest nije nešto čega se treba sramiti. Bolest dođe preko noći i nakon moždanog udara postala sam svjesna da jedan dan smo tu, drugi nas nema. Život mi se kompletno promijenio, više ga cijenim i ono što možda neke šokira, postala sam sebičnija. I to u smislu da mislim na sebe, sebi moram i jesam na prvom mjestu i kad nešto ne želim, to neću napraviti. Znate, nisam imala medicinskih problema, nisam bila bolesna osoba, nije bilo nikakvih simptoma. Srećom moždani se dogodio na poslu i zahvaljujući brzoj reakciji kolegica i drniškoj hitnoj pomoći, danas sam tu. Da sam bila sam kući, vjerojatno sad ne bi pričali. Uvijek sam mislila da će se u ovakvi trenucima pojaviti neko svjetlo, ali ništa. Jednostavno prekidač ode na 'off'. Posljedice su tu, problemi s pamćenjem, povremeni trenuci tuge i svjesnost da je život prolazan. Bojim li se? Ne. Samo sam počela živjeti na način na stvari ne ostavljam za budućnost, već sve ono što mogu napraviti sada, ispuniti se neke želje, napravim – priča nam.

Kristina je prije više od osam godina pokrenula modni brend Mishica, a inspiracija su joj bile njezine kćeri koje zove mišicama.

- Mishica je u biti igrom slučaja postala brend i to je sad jedna divna priča zahvaljujući kojoj sam stekla divne mušterije i prijatelje. Sve je krenulo s izradom figurica od fimo mase u obliku mišića, zatim na kožnoj trakici dok me prijateljica nije pitala zašto ih ne bi nekako aplicirala na odjeću. I tako mi je stavila 'bubu u uho', počela sam razvijati ideju kako ih 'prebaciti' na majicu. Prvo sam ih ručnu prišivala, a zatim je nastao print. Prvi komad 'Mishice' napravila sam sestrični, drugi sebi i tako se priča zakotrljala. Šivanje je igra u kojoj nema granica, a  najdraže mi je raditi kad nisam limitirana i imam otvorene ruke. Tad se 'razmašem' i taj komad odjeće ispadne najbolje – govori nam.

Nakon moždanog udara neko vrijeme nije šivala, ne zbog fizičkih problema, već je ovo posao gdje je kreativnost najbitnija, a ona tad nije mogla funkcionirati.

- Lagala bih kad bih rekla da moždani nije utjecao i na financijsku situaciju. U početku nisam mogla ni šivati, ali nakon par mjeseci vratila sam se šivaćoj mašini i Misichica mi je došla kao neka terapija. Stvaranje kreacija bilo je nešto što me veseli i opušta i naravno da u procesu ozdravljenja ima veliku zaslugu – iskreno će.

Cijene svega rastu, primanja ostaju ista i na pitanje boji li se budućnosti, Kristina kaže da straha nema.

- Ne bojim se jer imam stalni posao i nastojim balansirati. Da, samo od šivanja bih i mogla živjeti, ali tu je uvijek problem mojeg zdravlja. Mishica nije proizvodnja, nemam deset žena kojima dajem zadatke. Ja sam jedna i ako se meni dogodi situacija da pokleknem sa zdravljem, ja ne funkcioniram. I ljudi su puni razumijevanja i na tome sam zahvalna. Jasno, nakon moždanog udara nisam od nikoga mogla tražiti da čekaju nekoliko mjeseci jer svaka kuna ljudima znači. Kod malih brendova, kao što je Misichica, najljepše su suradnje u kojima se razviju i lijepa prijateljstva. Iza poneke narudžbe nekad stoji i 50 poruka o svemu i svačemu jer ovo su već neka dublja poznanstva na tragu prijateljstva – priča nam.

Koliko je sašivenih komada u ovih osam godina, ni sama ne zna. Ali ono najljepše joj je kad na ulici vidi nekog u svojoj kreaciji.

- Ne surađujem  više s influencericama jer draže mi je kad se neka mušterija uslika u mojem komadu. U svaki komad uložim 100 posto i svaki je unikatan – otkriva nam Kristina.

Mishica je odjeća koju je nemoguće ne primijetiti i koji nije ukalupljen, a takva je i Kristina. Iako u Drnišu, prije toga Miljevcima, živi više od 20 godina, još uvijek se nije naviknula.

- Moji korijeni jesu iz Otavica, ali rođena sam i odrasla u Zagrebu. Ovdje sam već dva desetljeća  i još uvijek nekako stršim i izdvajam se. I mislim da će tako ostati jer onaj tren kad se uklopim, izgubit ću dio sebe. Godinama sam bila nesigurna, imam vitiligo i to je nešto što mi je dalo tešku notu u životu, bila sam kroz djetinjstvo izrugivana, maltretirana i to me definiralo kao osobu. Kćer je dobila vitiligo sa sedam godina i u biti ona je ta koja je utjecala na to da ja razvijem samopouzdanje i prihvatim ga. Kad sam vidjela kako se ona nosi s tim, da je ne dira, shvatila sam da je to nešto nebitno, odnosno počela sam ga gledati kao boju kose ili očiju. Drukčija sam, ali to sam ja.  Ne skrivam se i ne mijenjam se – kaže nam.