Dio naše psihe koji često volimo prezentirati svijetu, a u biti je lažan, zove se upravo tako lažno ja. Prema utjecajnom engleskom psihoanalitičaru i dječjem psihijatru iz dvadesetog stoljeća Donaldu Winnicottu: „Lažno ja je umjetna osoba koju ljudi stvaraju vrlo rano u životu kako bi se zaštitili od ponovnog doživljavanja razvojne traume, šoka i stresa u bliskim odnosima.“ 

Često smo morali biti neprirodno usklađeni sa zahtjevima svojih roditelja, osjećajući da se moramo pretvoriti u nekog drugog da bismo bili voljeni i prihvaćeni. Ta priča se nastavlja kroz obrazovni sustav, a nakon toga i poslovno okruženje gdje većinu vremena živimo svoje lažno ja. Malo po malo više niti ne razlikujemo svoje lažno ja od pravog sebe, iako osjećamo svojevrsnu prazninu kojoj ne znamo uzrok.

Uloga lažnog ja je odagnati rastuću tjeskobu. U djetinjstvu smo, kako nas vodi nesvjesni nagon za preživljavanjem, odbacili svoju autentičnost odnosno stvarno ja i stvorili lažnog sebe kako bismo se „osigurali“ da nećemo biti odbačeni. Tužan ishod te naše strategije je da lažno ja postaje tako dobro izgrađeno i prilagođeno te često dobiva toliko prihvaćanja i osjećaja pripadnosti pa čak i moći unutar obitelji koja ga je iznjedrila, da na kraju izgubimo povezanost sa svojim pravim ja. Kasnije to ponašanje proširimo i na svijet izvan obitelji. Pravo ja skrivamo vrlo učinkovito tako da ga čak ni sami ne možemo lako pronaći. Postanemo uvjereni da je naše lažno ja naša osobnost, a cijena izlaska iz toga nam se čini preskupom. 

Ovo lažno ja postaje "idealizirano ja" odnosno ja kroz koje djelujemo jer se naše pravo ja osjeća preslabo, neadekvatno ili preopterećeno – pojednostavljeno rečeno preranjivo - da se pokaže svijetu. Kako je ranjivost područje ispred kojeg su mnogi stavili veliki znak STOP, živimo iz umjetno stvorene verzije sebe koja je, u našoj iskrivljenoj percepciji, bolja, jača i sposobnija da se nosi s izazovima otvaranja srca i suočavanja sa strahom od ulaska u nesigurne vode vječno promjenjivog života. 

Ako malo promotrimo, učinke pretvaranja laži u istinu možemo vidjeti posvuda oko nas. Idealizacija lažne prilagodbe dovodi do toga da se danas manipulacija i maltretiranje smatraju snagom, a razni oblici kontroliranja drugih prikazuju se kao odraz inteligencije i zaštite. Lažno ja stupa na scenu svaki put kada se osjećamo nedoraslo da stvari rješavamo na zdrav način - poput glumca koji se pojavljuje na pozornici i skriva našu mucajuću nesigurnost glumljenjem lažne snage, intelektualne nadmoći i umjetne dobrote.

Svi mi, u određenoj mjeri, njegujemo lažno ja radi zaštite samog sebe. To samo po sebi nije problem, ako smo toga svjesni i ne živimo iz tog dijela nas od 0 do 24 s kratim pauzama. Potrebna nam je ta sposobnost da maskiramo ili kontroliramo svoje emocije kako ih ne bismo neprikladno izražavali tamo gdje je to neprimjereno ili može prouzročiti nevolje. Prava opasnost ne leži u samom stvaranju maske ili lažnog ja, već u tome da lažno ili idealizirano ja zamijenimo u potpunosti sa pravim ja. 

U takvom je svijetu najcjenjeniji lažan osjećaj normalnosti, sigurnost pod svaku cijenu i dobra vanjština. Ako ste dovoljno hrabri da se suprotstavite, ukažete ili kritizirate lažno ponašanje – pripazite jer lažno ja je tu da sakrije, odagna i odstrani svoju nepriznatu bol. Zato kada i pokušate pozvati nečije pravo ja na susret s vašim pravim ja, vrlo je moguć scenarij da će vas uvjeravati da je sunce plavo, a nebo žuto kroz prizmu kronične ljupkosti i intelektualne superiornosti. U tom si trenutku osoba jednostavno ne može pomoći jer se u njoj aktivirala zakopana bol s kojom se ne može nositi ni na jedan drugi način osim prebacivanjem odgovornosti i omalovažavanjem osjećaja i inteligencije druge osobe. 

Svaka medalja ima dvije strane pa tako i život iz svog autentičnog ili pravog ja sa sobom nosi određene rizike. Moguće je da vas ljudi neće prihvatiti, da će vas odbaciti i povrijediti i da ćete se osjećati da nemate kontrolu nad njihovim reakcijama. Iako je to sve bolno, onaj tko zagazi duboko u područje svog pravog ja, ne može se više vratiti u život iz lažnog ja jer takav život za njega znači izdaju samog sebe. 

Kada smo autentični, ostajemo vjerni sebi i onome tko uistinu jesmo. Prisutni smo ovdje i sada. Radimo ono što nas čini sretnima, slijedimo svoje strasti bez obzira na to koga ćemo pritom razočarati ili kako će to drugi doživjeti. Živjeti autentičnim životom stalni je napor i podrazumijeva mnoge žrtve. Neće svi u našim životima dobro reagirati na naše autentično ja. Kada smo autentični, automatski smo i ranjivi jer se ogoljujemo i pokazujemo sve dijelove nas. Mnogi ljudi oko nas se s tim ne mogu nositi iz razloga koji u biti nemaju veze s nama. I to je sasvim u redu. Pokazivanjem svojeg pravog ja pružamo priliku drugima da nas vole i prihvate onakvima kakvi jesmo u svojoj srži. Kada to činimo otvoreni smo za intimnije i iskrenije odnose jer prvenstveno njegujemo istinsko prihvaćanje i bezuvjetnu ljubav prema samom sebi, a iz takvog stanja ne možemo ništa drugo nego otvoriti sebi put da i izvana dobijemo isto. 

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na centar-restart.com.