Sram se definira kao osjećaj neugode ili poniženja koji se javlja kada osjećamo da smo učinili nešto nečasno, nemoralno ili neprikladno. Iako je neugodna emocija, ima važnu ulogu u opstanku ljudske vrste. Budući da želimo biti prihvaćeni, sram je evolucijski alat koji nas sve drži pod kontrolom. Bez srama ne bismo osjećali potrebu pridržavati se kulturnih normi, slijediti zakone i ponašati se na način koji nam omogućuje opstanak u društvu.

Sram postaje problematičan kada ga internaliziramo i stvorimo preoštru procjenu sebe kao osobe. Kritičar u nama izazvan sramom govori da smo loša i bezvrijedna osoba. On je toliko toksičan osjećaj da će naša psiha učiniti sve da ga izbjegnemo. Neki od znakova da u nama živi sram s kojim bi se bilo dobro suočiti i vidjeti zašto je tu jesu: nisko samopoštovanje, osjećaj iskorištenosti, osjećaj odbačenosti, česta zabrinutost zbog toga što drugi misle o nama, želja da uvijek imamo zadnju riječ, ne dijeljenje svojih misli i osjećaja, perfekcionizam, sumnjičavost i nepovjerenje prema drugima, osjećaj da ne možemo biti pravi mi ili da ne znamo tko smo, gubljenje identiteta, bilo kakav oblik nasilja prema sebi ili drugima.

Sram dolazi u različitim pakiranjima, od prolaznih do kroničnih. Prolazni sram je osjećaj srama kada nešto pogriješimo, koji obično brzo prođe i ne stvara nam probleme u životu. Kronični sram se odnosi na osjećaj koji je s nama cijelo vrijeme i čini nas da se osjećamo kao da nismo dovoljno dobri. Ova vrsta srama često utječe na funkcioniranje i mentalno zdravlje. Najintenzivniji oblik srama je poniženje, a dolazi kada smo zbog nečega kritički posramljeni. Sram oko nepoznatih ljudi stvara osjećaj da će se otkriti da nešto nije u redu s nama i uobičajen je kod socijalne anksioznosti. Nadalje, toksični sram koji uključuje predodžbu da nešto iznutra nije u redu s nama. Toksični sram postaje dio temeljnog identiteta, a ne prolazno stanje. Ljudi koji doživljavaju toksični sram predstavljaju se vanjskom svijetu kao savršeni kako bi sakrili kako se osjećaju iznutra. Na koncu imamo i zdravi sram. Sram može biti zdrav kada se možemo nasmijati sami sebi i uočiti što smo napravili, on nas čini poniznima i uči o vlastitim granicama te kako naše ponašanje utječe na druge ljude.

Naš odnos sa sramom formira se u ranom djetinjstvu. Ako su nas često posramljivali, omalovažavali, kritizirali, ako naše potrebe nisu bile prepoznate, onda smo vjerojatno pod većim utjecajem srama nego smo toga svjesni. Naš obrambeni psihološki mehanizam djeluje tako da sve što smatramo da ne valja s nama, potisnemo u dublje dijelove naše psihe. Temeljna poruka koju smo razvili o sebi pod utjecajem srama jest: sramim se svog postojanja. Pod utjecajem tog dubokog uvjerenja u nama nismo zapravo sposobni otvoriti se za ljubav prema sebi i dugima i razviti povezanost jer – tko može voljeti onog koji ne valja?  

Bitno je razlikovati sram i krivnju, koje se često miješa iako su to dvije različite emocije. Krivnja se općenito javlja kada učinimo nešto što smatramo pogrešnim i kada se zbog našeg ponašanja osjećamo loše. S druge strane, sram je dublji osjećaj koji „napada“ naš karakter,  pod čijim se utjecajem počinjemo osjećati da smo kao osoba neprihvatljivi. Ako naučimo razliku između krivnje i srama, to je već korak prema smanjivanju osjećaja srama.

Kako se manje sramiti? Dva su glavna koraka. Prvi je istražiti svoj sram umjesto da ga izbjegavamo. Drugi je razumjeti o čemu se radi. Nemoguće je zacijeliti sram ako ga nismo prepoznali i identificirali. Uvidom u sram i razumijevanjem otkuda dolazi i kako utječe na naše trenutne odluke, kroz emocionalna sjećanja, uvelike ćemo spriječiti da upravlja našim životom.

Jedan od načina da prepoznamo sram jest obraćanje pozornosti na emocije koje se javljaju u različitim situacijama. Tražimo odgovore na pitanja – kako se osjećamo kad se pokrene sram i kada se sramimo, kako reagiramo? Možemo i voditi dnevnik o svom osjećaju srama. Konkretno, možemo pisati o događajima iz prošlosti u kojima smo ga osjećali. Potrebno je posvetiti dovoljno vremena ispitujući kako prošli sram i danas utječe na nas. Iznošenje na svjetlo smanjuje njegov utjecaj na naš život.

Kada ga prepoznamo i priznamo, radimo na prihvaćanju svog srama. Prirodno je da se podignu psihološke obrane kada se bavimo sramom. To je jedan on izuzetno toksičnih osjećaja i teško ga je osjećati. Često nam za to treba druga osoba koja nam može pružiti podršku u tom procesu. Sram se postepeno otapa, a kontakt s drugim ljudskim bićem s kojim se osjećamo sigurno i s kojim možemo podijeliti naše unutrašnje stanje izuzetno je bitan. Da bi izašli iz unutarnje patnje, moramo biti sposobni razgovarati o tome. Inače se sva naša stanja još više talože.

Sram je univerzalna emocija, ali svatko ga doživljava u različitim stupnjevima. Nećemo se nigdje pomaknuti ako ga uporno ignoriramo misleći da će tako nestati. Sigurno će se pojavljivati uvijek iznova, a naše će reakcije dolaziti od naših obrana i neće biti ugodne ni nama ni drugima oko nas. Ako se želimo toga osloboditi, vrijedi se uhvatiti ukoštac sa sramom i svim drugim emocijama koje dolaze po putu.

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na www.centar-restart.com