Želja da nekog promijenimo može postati vrlo stresna kada pokušavamo promijeniti nekog tko se zapravo ne želi promijeniti ili uopće nema svijest o tome da bi to trebalo učiniti. To nije nimalo lako prihvatiti. Možemo imati najbolje namjere i truditi se na sve načine da pomognemo nekome, ali ako se osoba nije voljna sama promijeniti, onda će naš trud biti uzaludan. Kada učestalo pokušavamo promijeniti nešto nad čime nemamo kontrolu, to postaje izvor stresa i razočaranja. Na kraju okrivljujemo sami sebe što nismo nekoga spasili, iako je to cijelo vrijeme bilo izvan naše moći. Puno je važnije spoznati kada je želju da promijenimo nekog bolje otpustiti.
Da bismo nekog motivirali na trajnu promjenu i rad na sebi, moramo prije svega poštivati njihovu slobodu i autonomiju. Ponekad to znači pustiti ih da nastave raditi iste pogreške jer moraju naučiti vlastitim iskustvom, što je često teško gledati, ali je neophodno za njihov istinski rast. Isto tako, to što je netko odlučio potražiti pomoć, ne znači da će se ona i dogoditi. Mnogi ljudi koji traže pomoć žele brza rješenja i zapravo ne žele uložiti vrijeme i trud u promjenu jer ona može biti teška i bolna. Teško je, ako ne i nemoguće, promijeniti ljude koji nisu voljni prihvatiti odgovornost za promjenu, a to je preduvjet. Nitko ne može promijeniti ono za što prvo ne preuzme odgovornost. Imajući ovo na umu, trebamo više paziti u koga ulažemo svoju energiju kada pokušavamo pomoći. Neki su ljudi više ovisni o svojim problemima nego o pronalaženju rješenja za njih.
Naša moć nad drugima je ograničena. Zbog toga ne trebamo biti prestrogi prema sebi kada ne možemo sve promijeniti na bolje. Prije svega, trebamo biti odgovorni prema sebi, a posljedično možda svojim primjerom potaknemo i druge da se promijene na pozitivan način. Jako je bitno znati što želimo i biti spremni to izreći jer drugi ljudi nam ne mogu čitati misli niti bi to trebali. Iznenađujuće je koliko ljudi ima dojam da su jasni oko toga što žele od drugoga, a nisu ni sami sa sobom načisto što zapravo žele. Zato je primarni korak zapitati se: „Što ja želim? Koje su moje potrebe? Kako se osjećam sada?“ Jedino kada osvijestimo probleme u vlastitom životu, možemo početi poticati osobni rast prema verziji sebe koja će donositi bolje odluke, lakše postavljati granice i prestati uporno prihvaćati ponašanja koja su zapravo neprihvatljiva, misleći da je to put. Naravno da nam se iz takve perspektive čini da je lakše baviti se promjenom drugoga.
Dakle, što možemo učiniti da otpustimo svoju želju da promijenimo nekog drugog? Evo nekoliko prijedloga. Prvo je radikalno prihvaćanje. Prakticiranje radikalnog prihvaćanja ljudi oko nas, bez pokušaja da ih promijenimo, može nam itekako olakšati otpuštanje želje za promjenom drugoga. Ljude često oblikuju stvari izvan vaše kontrole, poput njihove biologije, okoline i prošlih iskustava. Ne možemo tek tako promijeniti nečije duboko ukorijenjene obrasce ponašanja. Osim radikalnog prihvaćanja druge osobe, dobro bi bilo i radikalno provjeriti kako to djeluje na nas i je li u razini naše mogućnosti tolerancije.
Druga opcija je emocionalna potvrda. Kad ljudi razgovaraju s nama o svojim problemima, obično ne traže savjet, već samo nekoga tko će ih saslušati i dati im emocionalnu potvrdu. Dobra praksa je jednostavno slušanje drugog, bez potrebe da se ubacujemo ili ih pokušavamo spasiti. Zanimljiva i ne tako lagana opcija je vježbanje šutnje. Iako je izuzetno primamljivo nešto reći kako bismo pokušali pomoći, ponekad je najbolji način djelovanja šutnja, osobito kada se radi o delikatnim temama. Šutnja može uštedjeti mnogo izgubljene energije i sukoba ako je prakticiramo u pravim situacijama.
Nadalje, uvijek možemo odabrati opciju da budemo pozitivan uzor. Štoviše, jedan od najboljih načina utjecanja na ljude na neizravan način jest davanje pozitivnog primjera kroz usklađenost vlastitih riječi i djela. Postajući pozitivan uzor u životima drugih ljudi, možemo im pokazati kako da se promijene, a da pritom ne koristimo nikakve metode prisile. Opcija tzv. neprijateljskog dara nam je dostupna kada su u pitanju ljudi s kojima je jako teško ili neugodno biti u blizini. Ona kaže da ih pokušamo vidjeti kao izazov za izgradnju više tolerancije, strpljenja i razumijevanja u svom životu. Ovu opciju nije lako prakticirati, ali može dovesti do sjajnih rezultata za naš osobni rast.
Nakon što smo iscrpili sve druge mogućnosti, ponekad je jedina opcija koja preostaje otići i pustiti drugu osobu da živi onako kako želi živjeti. Potpuno je u redu otići iz odnosa s ljudima s kojima nismo kompatibilni i koji izvlače najgore u nama ili mi u njima bez mogućnosti popravka.
Iako je moguće podržati druge u njihovom osobnom rastu i razvoju, u konačnici svi imaju pravo odabrati vlastiti put. Možemo ponuditi smjernice, osigurati resurse i biti izvor inspiracije, ali pravi rast i promjena moraju doći iznutra. Naša bi uloga trebala biti potpora, ohrabrenje i pružanje poticajnog okruženja, a ne prisiljavanje na promjenu protiv nečije volje.
Svakako trebamo paziti na vlastite granice i ne ostajati tamo gdje se poštivanje više ne poslužuje za stolom, nadajući se da će naš trud napokon uroditi plodom a da druga osoba ne preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Takvi se scenariji događaju u holivudskim filmovima, dok u stvarnosti promjena zahtijeva trud svih sudionika odnosa.
Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći ovdje.