Žalost nakon smrti osobe koju volimo stvara izuzetno jake osjećaje s kojima se nije lako suočiti. Kada doživimo takav gubitak, prirodno je osjećati cijeli niz dubokih osjećaja. Praznima, besmisao, bespomoćnost i osjećaj da će zauvijek biti tako jedno vrijeme zavladaju našim životom. Pojavljuju se u valovima i bacaju nas na mjesta na kojima nije lako biti.

Proces žalovanja uključuje šest faza koje prolazimo, a to su: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija, prihvaćanje i nalaženje smisla. Bitno je naglasiti da su to okviri koji nam olakšavanju snalaženje u tom procesu, a ne zadaci koje trebamo obaviti da bi nam bilo lakše. Ne prolaze svi kroz sve faze niti te faze imaju linearni redoslijed prolaženja. One nam jednostavno daju bolje razumijevanje procesa žalovanja i pružaju nam uvid u to što nam se događa. Važno je imati na umu da je svačije žalovanje posebno i jedinstveno takvo kakvo jest.

Poricanje je prva faza. Pomaže nam da preživimo gubitak. U ovoj fazi svijet postaje besmislen i život nema smisla. U stanju smo šoka, otupljujemo. Pitamo se kako nastaviti dalje i zašto bismo uopće trebali nastaviti. Pokušavamo pronaći način da jednostavno prebrodimo svaki dan. Poricanje i šok pomažu nam da preživimo i ubrzamo osjećaje tuge. U poricanju postoji milost jer to je prirodan način na koji si dopuštamo osjećati onoliko koliko možemo podnijeti. Kad prihvatimo stvarnost gubitka i počnemo si postavljati pitanja, nesvjesno započinjemo proces ozdravljenja. Postajemo jači, a poricanje počinje blijedjeti. No, svi osjećaji koje smo poricali počinju isplivavati na površinu.

Ljutnja je nužna faza procesa ozdravljenja. Budite spremni osjetiti svoju ljutnju, iako se ona može činiti beskrajnom. Što je više istinski osjećamo, to će se više smanjivati i više ćemo zacjeljivati. Mnogo je drugih osjećaja ispod ljutnje i s vremenom dolazimo i do njih. Ljutnja je emocija s kojom smo najviše navikli upravljati. Istina je da ljutnja nema granica. Može se proširiti ne samo na prijatelje, liječnike, obitelj, sebe i vašu voljenu osobu koja je umrla, već i na sam život. Ispod ljutnje je bol, naša bol. Prirodno je osjećati se napušteno i ostavljeno, a i živimo u društvu koje se boji ljutnje. Ljutnja je snaga i može biti sidro dajući privremenu strukturu ništavilu gubitka. U početku se s tom ogromnom tugom osjećamo kao izgubljeni na moru, a onda se pojavi ljutnja i odjednom imamo kakvu-takvu strukturu. Ljutnja postaje most preko pučine. Obično znamo više o suzbijanju ljutnje nego o njenom osjećanju. Ljutnja je samo još jedan pokazatelj intenziteta naše ljubavi.

U fazi cjenkanja gubimo se u labirintu izjava: „Kad bi samo...“ ili „Što ako...“ Želimo da se život vrati onome što je bio, želimo se vratiti u prošlost, prije pronaći tumor, brže prepoznati bolest, zaustaviti nesreću... Krivnja je često suputnik pregovaranja. Brojni „da barem" u glavi uzrokuju da se koprcamo u krivnji i mislimo o onom što smo mogli učiniti drugačije. Možda se čak cjenkamo i s boli. Učinit ćemo sve da ne osjetimo bol zbog gubitka. Ostajemo u prošlosti i pokušavamo pregovarati, najčešće iracionalnim mislima, o izlasku iz povrijeđenosti. 

Nakon cjenkanja, naša pozornost prelazi ravno u sadašnjost. Praznina dolazi na velika vrata, a tuga ulazi u naš život na dubljoj razini. Mnogo dubljoj nego što smo ikada zamišljali. Čini nam se kao da će ova faza trajati vječno. Važno je shvatiti da ova depresija nije znak mentalne bolesti. To je normalni odgovor na veliki gubitak. Povlačimo se iz života, ostavljeni u magli silne tuge, pitajući se ima li smisla ići dalje? Zašto uopće nastaviti? Depresija nakon gubitka prečesto se doživljava neprirodno: stanje koje treba popraviti, nešto iz čega se što prije treba izbaviti. Prvo pitanje koje si trebamo postaviti da se podsjetimo gdje smo zapravo jest: je li situacija u kojoj se nalazimo depresivna ili ne? Gubitak voljene osobe vrlo je depresivna situacija, a depresija je normalan i primjeren odgovor. Bilo bi neobično ne doživjeti depresiju u ovoj situaciji. Kako je žalovanje proces izlječenja, tako je depresija jedan od mnogih potrebnih koraka na tom putu.

Prihvaćanje se često miješa s pojmom da nam je „u redu“ ono što se dogodilo. Većina se ljudi nikad ne osjeća dobro ili „u redu“ s gubitkom voljene osobe. U ovoj se fazi radi o prihvaćanju stvarnosti da je naša voljena osoba fizički nestala i prepoznavanju da je ta nova stvarnost trajna stvarnost. Nikada nam se ova stvarnost neće svidjeti ili učiniti OK, ali na kraju je prihvaćamo. To je nova norma s kojom moramo naučiti živjeti. Odupirući se toj novoj normi, u početku mnogi ljudi žele održati život kakav je bio prije smrti voljene osobe. Vremenom, kroz dijelove prihvaćanja, vidimo da prošlost ne možemo održati netaknutom. To je zauvijek promijenjeno i moramo se prilagoditi. Moramo naučiti reorganizirati uloge, preraspodijeliti ih drugima ili ih preuzeti na sebe. Prihvaćanje možda samo ima više dobrih dana nego loših. Kako ponovno počinjemo živjeti i uživati u svom životu, često osjećamo da time izdajemo voljenu osobu. Nikada ne možemo nadomjestiti ono što je izgubljeno, ali možemo uspostaviti nove smislene odnose. Umjesto da negiramo svoje osjećaje, mi osluškujemo svoje potrebe, krećemo se, mijenjamo, rastemo, evoluiramo. Ako si ne damo vrijeme žalovanja, ne možemo ponovo istinski osjećati život u nama.

Gubitak nam se jednostavno dogodi, a smisao je ono što ostvarujemo sami. Smisao dolazi kroz pronalaženje načina kako održati svoju ljubav prema osobi koje više nema dok idemo naprijed sa svojim životom. To ne znači da će pronalaženje smisla izbrisati tugu, ali svakako će ublažiti patnju. Čini mi se da živimo u društvu koje nakon gubitka samo želi da se nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo. No to govori samo o tome koliko su se ljudska bića otuđila od svojih osjećaja kao da su nebitan dio nas. Nekakav višak evolucije. Naša srca znaju tugovati, um je taj koji djeluje protiv nas. Ne bi li bilo divno kad bismo u tom procesu osjećali više ljubavi i suosjećanja za sami sebe?

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na centar-restart.