Vraćala sam se dečkom u naš hostel u Berlinu nakon obilaženja pubova kad mi je rekao da mu treba neko vrijeme za sebe. Putovali smo zajedno manje od dva tjedna.

Bio je neraspoložen i tih još otkako je izašao iz aviona u Parizu. Za to je okrivio jet lag, ali je ostao u takvom raspoloženju idućih 10 dana. Pokušavala sam biti brbljava i privržena kad god sam osjetila da je udaljen, ali činilo se da ga to još više iritira. Nije mu bilo zabavno, ali nisam ga ni prisilila da ide. 

Tijekom obilaženja pubova kao da mu se promijenilo raspoloženje i izgledao je sretno, čak me je dio puta prema hostelu držao za ruku. Shvatila sam da me već danima nije držao za ruku i oči su mi se zasuzile. Čak mi je i pobjegao jedan jecaj.

- Mrzim kad to radiš. Trebam pauzu. Nisam trebao ići na ovo putovanje - rekao mi je dok me je puštao iz ruke.

Nikad prije nije tako razgovarao sa mnom, pogotovo ne kad sam plakala.

- Zašto si onda odlučio ići? - pitala sam ga.

- Jer nisam znao da će biti ovako! Tako si ovisna o meni. Zašto se ne možeš prestati ponašati kao izgubljeno mače? - rekao mi je.

- Ozbiljno misliš da sam takva? Bi li ovo učinio netko tko je ovisan o svojem dečku? - pitala sam ga i krenula prema slobodnom taksiju koji se upravo zaustavljao uz cestu. 

Pretrčala sam cestu, uskočila na stražnje sjedalo i nestala u noći, dajući mu sav prostor koji mu je trebao. Je li bilo nezrelo? Apsolutno. Bih li danas na taj način riješila situaciju? Vjerojatno ne. Ali u tom trenutku, dobro sam se osjećala radeći to što sam napravila. 

Razmišljala sam o tome da ostanem vani cijelu noć, ali sve je bilo zatvoreno, pa sam zamolila vozača da me odvede natrag u hostel. Kad je moj dečko sat vremena kasnije ušao u sobu, vidjelo se na njemu da se nije predomislio. Počeo je nabrajati sve što sam učinila što ga je dovelo do te odluke.

Zamjerao mi je što sam ga prisiljavala da ide na put sa mnom. Optužio me da skrivam lice ispod rubova jakni i šalova te da skrivam svoje tijelo ispod širokih pulovera. Rekao mi je da su te moje nesigurnosti poput oblaka paučine koji zaklanjaju moje istinsko ja.

Zadnji put sam ga vidjela na kolodvoru kad sam se ukrcavala na vlak koji je išao za Prag. Tamo smo imali hostel rezerviran za četiri noći. Namjeravala sam to vrijeme provesti planirajući svoj idući potez. On je namjeravao ostati još jednu noć u Berlinu prije leta doma. Sjedila sam u praznom vagonu gledajući fotografije na mobitelu - sve kako bih izbjegla kontakt očima s njim zadnjih nekoliko sekundi prije polaska vlaka.

Provela sam prvi sat vožnje vlakom nečujno plačući i glasno štucajući, između podlih gutljaja iz minijaturne boce vina. Srećom, bila sam sama u vagonu. 

Sjećanja na proteklih godinu i pol su mi prolazila pred očima - praznici s obitelji, naš novogodišnji poljubac na kućnoj zabavi njegovih prijatelja, ljenčarenje na plaži i čitanje naglas jedno drugome tijekom našeg posljednjeg vikenda kod kuće.

U sjećanjima sam tražila neku grešku koja bi mi mogla dati objašnjenje za to što se dogodilo kako bi ju ubuduće mogla izbjeći, ali nisam ju mogla pronaći. 

Cijeli članak pročitajte na 24sata.