Tekst o izložbi napisala je Jozefina Ćurković:

Rad Centar za m_ješanje mode temelji se na aproprijaciji i parodiji nekoliko fenomena i procesa koji obilježavaju modu kao “određen način života, odijevanja, ponašanja, svojstven jednom razdoblju, društvu, grupi”. Pored onih izravno vezanih uz dizajn i proizvodnju odjeće, Centar egzistira oko općih ponašanja i praksi koje su integralnim dijelom naše svakodnevice, poput refleksnog fotografiranja humornih, apsurdnih odsječaka stvarnosti i dijeljenja istih na tragu opće memeizacije, ali i amaterske semiološke analize koju više ili manje svjesno poduzimamo prilikom susreta s različitim porukama u javnom prostoru. Centar za m_ješanje mode nastaje na sjecištu konceptualne umjetnosti i kritičkog spekulativnog dizajna u smjeru odluke da se ne dizajnira uporabni predmet, nego rekvizit, artefakt koji služi kao polazište za gradnju narativa i stvaranje ambijenta, a s ciljem raslojavanja procesa nastanka i distribucije specifičnoga tipa tzv. merchandisea (merch) i njegove reinterpretacije.

Merch možemo opisati kao slojevit fenomen koji nadilazi samu proizvodnju “reklamne” odjeće i modnih dodataka. Vodeću ulogu u tome kontekstu preuzimaju verificirani korisnici društvenih mreža – influenceri – koji za publiku kreiraju neki oblik robe koji njihovi pratitelji mogu kupiti i na taj način posjedovati barem jedan opipljivi djelić osobi svojstvene ikonografije, retorike ili životnog stila. U elementarnoj izvedbi, riječ je upravo o pamučnim majicama na koje je otisnut motiv ili tekst koji se na neki način povezuju s tom osobom. Zahvaljujući marketinškoj strategiji ova se, u suštini “nedizajnirana odjeća”, transformira iz utilitarnog odjevnog predmeta u l'objet du désir; kratkotrajnu, ali intenzivnu viralnu atrakciju. Premda za potrošača na jednoj razini funkcionira kao simbol pripadnosti, u nekim slučajevima i ekskluzivnosti, ona je u pravilu masovni proizvod, efemerna i potrošna. Ali na razini globalne proizvodnje i distribucije, upravo je takav proizvod jedan od najlukrativnijih za rapidno generiranje kapitala. T-shirt je epitoma principa hiperprodukcije i (hiper)konzumacije odjeće.

Nastojeći demistificirati mehaniku stvaranja takvih odjevnih predmeta, Duje Kodžoman napušta uobičajene procese i metode svojstvene struci te “dizajn” preuzima iz javne sfere – simboličkog public domaina – i u njegovu ga nepatvorenome obliku aplicira na osnovni odjevni predmet. Motive pronalazi u vlastitom foto arhivu: fotografije natpisa u javnom prostoru hrvatskih i europskih gradova postaju podloga za kreiranje kolekcije. S pomoću jednostavnog online alata kreira etikete za svoj fiktivni brend Duje Design, ciljano se priklanjajući minimalnoj intervenciji i osnovnom serifnom pismu (Times New Roman), kako bi naglasio princip minimalnog napora inherentan proizvodnji mercha. S pomoću transferpapira motive otiskuje na pamučne T-shirt majice proizvođača Fruit of the Loom. I izbor toga ikoničnog konfekcijskog brenda je elaboriran potez kojime se Duje Design svrstava u društvo mnogobrojnih kolaboracija influencera s modnim brendovima, ali i cross-over projekata istaknutih modnih kuća (recentno: Fendi × Versace, Gucci × Balenciaga, Jacquemus × Nike itd.). 

Uz tekstilne objekte, postav uključuje i originalne fotografije na temelju kojih su kreirani tipografski predlošci te videozapis računalne obrade fotografija i ekstrahiranja teksta. Svaka je od faza procesa izrade umjetničkoga rada, dakle, transparentna: autor poziva posjetitelja na sudjelovanje u (auto)ironičnoj translaciji opisanog stvaralačkog procesa u prostor, ukazujući pritom na jednostavnost proizvodnje s pomoću alata dostupnih svim iole vještijim korisnicima računala i manjeg financijskog ulaganja. Skeniranjem QR kodova na papirnatim etiketama posjetitelj može i virtualno posjetiti lokaciju na kojoj se pojedina rečenica nalazi(la) prije nego li je, zarobljena kamerom autorova Iphone-a, započela svoj strelovit uspon od trnja do zvijezda – s ulice u sakraliziran prostor bijele kocke i u domenu svijeta umjetnosti, koji bi takav “pučki” sadržaj mogao naći istodobno osvježavajućim i skandaloznim. 

Upravo su jezična zastranjenja koja plutaju javnim i virtualnim prostorom bitna referentna točka projekta. T-shirtovi se, prirodno, naslanjaju na uličnu modu tako što doslovno preuzimaju jezik ulice: od nespretnih i nedorečenih natpisa na javnim površinama, preko gramatički, pravopisno, a i značenjski upitnih obavijesti u izlozima i na vratima trgovina i ugostiteljskih objekata do virtuoznih skraćenica kojima obiluje naša pisana komunikacija na mreži. Ukratko, ti su proizvodi nositelji bizarnih, besmislenih ili jednostavno crnohumornih misaonih i jezičnih konstrukcija kojima smo okruženi htjeli to ili ne htjeli – na nas vrebaju s kolodvora, vrata trgovina, cjenika u zalogajnicama i iz Instagram storyja.

Iako izložene objekte zasigurno možemo promatrati kao generatore impulsa ugode za sveznajućeg promatrača (pri čemu se neizbježno konstruira pozicija moći), njihova funkcija nije isključivo ludička. Naime, riječi koje biramo i način na koji ih slažemo alati su kojima se koristimo ne samo u svrhu jasne komunikacije i kako bismo imenovali predmete i pojave. Njima prenosimo i informacije o vlastitim afinitetima, stupnju obrazovanja i klasi, odnosno sve ono što pripada proširenom polju jezika, diskursu [3]. Drugim (i spretnijim) riječima, granice našega jezika granice su našega svijeta. Natpisi na T-shirtovima Duje Designa ne pripadaju standardnom varijetetu te se radi svoje pravopisne, gramatičke ili značenjske manjkavosti u prostoru umjetničke galerije predstavljaju kao neka vrsta transgresije.

No, izlaganje posjetitelja “krivim”, besmislenim ili naprosto bizarnim konstrukcijama potencijalno je i oslobađajuće, budući da na neki način predstavljaju povratak svakodnevnom, “običnom” jeziku koji zaziva i filozof L. Wittgenstein kada, iscrpljen dugogodišnjim traganjem za “logički savršenim izrazom”, uviđa da se jezik živi i da ga se ne može odvojiti od njegove upotrebe [4]. Eksperiment Duje Kodžomana mogao bi se promatrati kao modificirana i oprostorena inačica jezične igre u kojoj riječi dobivaju značenja isključivo ovisno o kontekstu uporabe i namjeri govornika, iskušavajući do ekstrema arbitrarnost na relaciji označitelj-označeno. Na krilima toga latentnog optimizma, i njegovi bi objekti, hipotetski, mogli konkurirati viralnim capsule kolekcijama.

(Umjetnik ne_će razmotriti mogućnost prodaje T-shirtova po zatvaranju izložbe.)