- Svoje roditelje sam još kao djevojčica obavijestila da ću jednog dana napisati knjigu, tako da bi se moglo reći da je pisanje oduvijek bio neodvojivi dio mene. S obzirom da pravo voli pravila, pisanje poezije je bio moj kreativni bijeg u svijet u kojem nisu postojala pravila, a kada sam prije par godina na svom Instagram profilu @katarinasaricpoetry počela dijeliti svoje pjesme ili samo neke stihove, i vidjela pozitivne komentare ljudi kojima je moja poezija donosila 'ono nešto' što im je u tom trenutku trebalo, shvatila sam da želim objaviti knjigu. Sam naslov i naslovnu pjesmu zbirke imala sam spremne već prije dvije godine, tijekom kojih sam radila na njoj - priča nam 33-godišnja autorica.

Iako njezine pjesme nemaju naslove, sama knjiga je dobila naslov po pjesmi koja završava stihovima 'A sada shvaćam – sebe sam čekala', koja je ujedno i pjesma koja se nalazi na poleđini knjige. 

- Odabir tog naslova došao je kroz jedan 'eureka' trenutak u kojem sam, kad sam napisala tu pjesmu, shvatila da su njezini stihovi sve što sam si ikad htjela priznati. Živjela sam u čekanju, ni sama ne znajući što čekam, i na tom putu ono najbitnije što sam dočekala bila sam ja sama. Dočekivanje samog sebe smatram preduvjetom za ispunjen i sretan život, i dijeljenjem svoje intime sa čitateljima na ovaj način vjerujem da će nekome pomoći na putu pronalaska samoga sebe. Zbirka je podijeljena u četiri tematske cjeline - Spomenar, Krhotine, Male nježnosti i Ispod kože. Neke pjesme su stihovima ispisane i sačuvane uspomene, neke su poput razgovora u ogledalu, neke prenose velike emocije u maloj formi, i time svaka cjelina na svoj način daje uvid u moj unutarnji svijet - objašnjava nam.

Knjiga je posvećena Djevojčici i Dječaku, u čast ispunjenja jednog davnog obećanja. Oni su zapravo sjene sada već davnih dana i na ovaj način im je poklonila vječnost.
Najveća podrška joj je  bila starija sestra, koja je pročitala najviše verzija ove zbirke. Ona ju je prva i potaknula da javno krene objavljivati poeziju te ju je gurala naprijed kad god bi je napale nedoumice oko izdavanja. 

- A uz nju ogromna podrška su mi bile moje prijateljice, pogotovo kad bi mi neka od njih napisala da se u nekoj mojoj pjesmi pronašla, da je neka pjesma rasplakala zbog jačine emocija i sve mi je to davalo hrabrost da se ogolim na taj način i dam svijetu na uvid onaj ranjivi dio sebe. Uz to, imala sam sreću da sam u svojoj urednici Anamariji Tenđeri pronašla ekvivalent svoje energije i da je mojim stihovima poklonila ljubav i vjeru kada smo ih odlučile ukoričiti - govori nam Katarina.

Poezija je uvijek osobna, a Katarinu smo pitali kakav je osjećaj otkriti svoje najintimnije misli široj masi ljudi.

- Istina je da sam se osjećala ogoljeno kad je zbirka izašla. Sjećam se prvoga dana kad su mi stigli moji primjerci knjige, raspakirala sam te kutije, pogotovo jer je moja urednica pripremila predivan personalizirani paket kojeg sam s užitkom otvarala. Međutim, kad sam ostala sama s tim knjigama, prvo sam ih na par dana pospremila u kutiju. Bilo mi je čudno vidjeti ih, znati da moji stihovi postoje, ukoričeni, stvarni i tad sam najviše postala svjesna toga da sam svijetu odlučila dati dio sebe. Mislim da za pisanje poezije treba puno snažnih emocija, a za objaviti poeziju potrebna je neizmjerna hrabrost.

Reakcije čitatelja nešto su najljepše što je mogla doživjeti. Na stranu fan kluba koji čine njezina obitelj i prijatelji, predivno je vidjeti da je njezina poezija pronašla put do svojih ljudi, koji su u njoj pronašli sebe ili ono nešto za sebe što im je bilo potrebno, kaže nam.

- Najveći kompliment mi je bio kad je zbirka kroz prvih par dana spontano dobila opis 'zbirka emocija' i kad su mi neki čitatelji počeli javljati da već znaju da će se zbirci iznova vraćati. Ako sam do tog trenutka možda i sumnjala u to jesam li trebala objaviti svoje stihove, sada znam da je to bila ispravna odluka - otkriva nam.
Pravo joj je struka, a poezija i fotografija ljubav. Dvije naizgled neuskladive sfere.

- Unatoč tome što ljudi većinom smatraju pravo 'dosadnim', ja smatram da je odvjetništvo kreativno zanimanje, na svoj način, jer iziskuje traženje rješenja iz nekad bezizlaznih situacija. Uz to, po cijele dane čitam i pišem, pa je poezija samo drugačije ruho onoga što volim i čime se svakodnevno bavim. Što se tiče fotografije, tu ljubav vjerojatno dugujem tati. Naslovnica zbirke je moj autoportret, što sam jedino smatrala ispravnim s obzirom da je ova zbirka u svakom smislu autobiografska - kaže nam.

Prije nekoliko godina doživjela je 'burnout' o kojem je otvoreno pričala i kazala da je to najbolja stvar koja joj se dogodila.

- Gotovo je općepoznato da odvjetništvo u pravilu nema radnog vremena, stoga je burnout u nekom obliku bio neizbježan. Međutim, s odmakom shvaćam da je i moja greška bila ta što sam dopustila da poslu dopustim da bude bitniji od mene. Upravo zato je to najbolja stvar koja mi se dogodila, jer me podsjetila na važnost toga da čuvamo sami sebe, jer postoje oko nas ljudi koji nas vole i kojima smo nezamjenjivi - iskreno će.

Iako joj je adresa zagrebačka, Šibenik će joj uvijek biti dom.

- Šibenik je moj rodni grad i za njega me veže neraskidiva veza. Njegov kamen i njegovo more moji su prvi motivi, u njemu sam se prvi put smijala, prvi put plakala, prvi put zaljubila. U Zagreb sam otišla na studij prava i tamo ostala. Oba grada su meni moji gradovi, moji domovi. Zagreb je dom odrasle verzije mene. Ali Djevojčica će zauvijek živjeti u Šibeniku i njega zvati svojim domom - kaže nam za kraj.