Zadatak kreativnog natječaja "Tajna šibenskog balkona" bio je napisati kratku ljubavnu priču čija je  radnja smještena u starom Šibeniku

- Šibenik je grad u kojem se na fascinantan i neobičan način susreću povijest, kultura i romantika. Cilj natječaja bio je potaknuti literarnu maštu, a  motivi najboljih priča služit  će za organiziranje književnih druženja i šetnji skrivenim šibenskim ulicama te mogu poslužiti i kao motivacija storytellinga turističkoj promidžbi grada Šibenika - poručili su organizatori.

Pobjednica Ana Aužina:

Povjerenstvo u sastavu: Dino Karađole, direktor šibenskog TZ-a, zatim novinari Marko Podrug i Zdravko Pilić te dopredsjednica udruge vodiča Mihovil Antonia Slamić, odlučili su kako je prvo mjesto zaslužila Šibenčanka Ana Aužina, a zanimljivo je kako je na trećem mjestu završila natjecateljica iz Vrbovca.

Dobitnici:
1. ROSA - Ana Aužina, Šibenik 
2. UKRADENA NEVISTA - Duška Krnić, Šibenik 
3. PISMO PJESNIKU - Katarina Zadrija, Vrbovec

Članovi žirija:

Pročitajte "Rosu":

Rosa

Godina Gospodnja 1456.

- Majko! Oče! – Uporno sam ih zazivao, ali nešto nije bilo kako treba.

Spavali su širom otvorenih očiju, a ispod tanke majčine haljine provirivale su ružičaste mrlje koje su me plašile. Ruke su joj bile su hladne kao led. Još sinoć su bile vrele dok su me milovale tresući se poput šimble na vjetru.

Bože, smiluj se mom djetetu ako već za nas nisi našao milosti. Neprestano je ponavljala samo te riječi:
Bože smiluj se, Bože smiluj se...

Otac je bio prekriven istim takvim mrljama i stalno se rukama grebao po tijelu. Trpio je jaku bol. Pozvao me i teško dišući progovorio:

Dječače moj, žao mi je! Sve sam učinio da pobjegnemo od ove prokletinje, ali ona se kreće čak i izvan gradskih zidova. Crna smrt nas je poštedjela, ali njena pratilja nas je sustigla. Nigdje nema spasa! Ako nas sutra više ne bude, idi unutar zidina. Tamo za tebe postoji nada. Napustili su me. Hladnoća je počela prodirati u moje tijelo. Pokušao sam upaliti vatru, onako kako sam vidio da majka radi svako jutro, ali nije mi uspjelo, samo sam ispunio prostoriju dimom. Otvorio sam vratašca kolibe. Hladni vjetar odmah je obavio cijelo moje tijelo i počeo sam još jače drhtati. Pokucao sam na vrata ostalih koliba tražeći pomoć, ali svi su zaspali. Svi!  Vratio  sam  se  unutra i  gorko  zaplakao.  U suzama sam     utonuo u san. Kad sam se probudio sunce se već popelo visoko, a u kući nije postajalo ništa toplije. Bio sam gladan, već danima nisam ništa jeo. Prevrnuo sam sve škrinje, ali nigdje nisam pronašao niti koricu kruha. Izišao sam van, sjeo na panj i zagledao se u daljinu. Grad. Otac je rekao da pođem u grad, da tamo ima nade. Glad mi nije dala da dugo razmišljam. Znao sam da moram odmah poći ako želim živjeti.

U kući nije bilo ničeg vrijednog što bih mogao ponijeti. Uzeo sam samo majčinu krunicu i krenuo.

Deset ljeta vrtlina je bila moj jedini dom. Možda jednog dana među njenim daskama netko ponovno nađe sklonište. Još jednom sam se okrenuo – krovovi od šimble postajali su sve manji, a zidine preda mnom sve veće i strašnije. Kad sam se našao pred gradskim vratima s kojih me promatrao u kamenu uklesan lik svetog Mihovila srce mi je počelo snažno udarati. Nadao sam se da će zaštitnik grada i mene uzeti pod svoje krilo.

Kolona ljudi stajala je pred ulazom. Stražari u crveno – plavim odorama, naoružani mačevima i buzdovanima pregledavali su svaka kola i svakog čovjeka. Neke su vraćali, a oni koji su se opirali i na silu pokušavali ući bili su udarani. Što ako ni mene ne puste, ako me izudaraju!? Nisu uopće imali milosti. Mnogo ljudi i djece je vraćeno – izraz očaja i izgubljenosti na njihovim licima upozoravao me da bi to vrlo lako mogla biti i moja sudbina. Ogledao sam se po koloni. Nekoliko kola bilo je natovareno vrećama. Pomislio sam da bih se mogao sakriti među njih, ali kad sam vidio da na ulazu zabadaju vile u svaku vreću, odustao sam. Pri kraju kolone ugledao sam nekoliko djece – sjedili su u otvorenoj kočiji strpljivo čekajući ulazak. Krenuo sam prema njima nadajući se da bi mi mogli dopustiti da sjednem među njih, ali čim sam se približio jedan od dječaka me otjerao:

Iš, uši jedna odrpana, iš!

Odmakao sam se, ali ostao sam blizu njih. Nekako sam znao da su mi oni jedina nada. Kolona se sporo primicala vratima. Kad je konačno došao red na nas uhvatio sam se za kotač kočije i počeo ponavljati majčine riječi:

Bože, smiluj se!

Najstariji dječak predao je stražaru svitak koji je ovaj pažljivo pregledao i pogledom prešao preko kočije. Već je rukom dao znak da kola mogu krenuti kad je primjetio mene. Stani! - Uzviknuo je kočijašu:

Je li i on s vama? – Koljena su mi klecala, a u ušima sam osjetio kako mi šumi krv. Gotov sam.
Jest. – začuo se nježni, milozvučni glas iz kola. – Naš plemeniti otac ga dovodi za novog slugu. Ta nećemo dopustiti da sjedi s nama.

Stražar me još jednom sumnjičavo pogledao i konačno rekao:

Prođite!

Čim smo zamakli za ugao sa kola se čulo – Pljas! Najstariji dječak urlao je:

Da me više nikad nisi tako osramotila! Riskiraš naš ugled i čast zbog nekog odrpanca. Kako si mogla tako lagati! Šutio sam samo da ocu ne nanesemo sramotu lažljive kćeri!

Djevojčica, još manja od mene je iskočila iz kola i prišla mi. Obraz joj se žario od pljuske, a kad me pogledala iako su joj oči bile pune suza zastao mi je dah. Bile su velike i plave poput neba, a pogled joj je bio topao i nježan. Smiješila se. Najednom više nisam osjećao ni umor ni glad, kao da je svojom dušom nahranila moju.

Čula sam te. Tražio si milost Božju, a mene je mati učila da njegova milost djeluje kroz ljude. Morala sam ti pomoći. Nadam se da će i ovaj grad biti milostiv prema tebi.

U ruci je držala malog anđela izrađenog od voska. Odlomila mu je jedno krilo i pružila ga meni:

Neka milost anđela uvijek bude s tobom!

Htio sam joj zahvaliti, ali jezik kao da mi se oduzeo. U tom trenutku započela je panična i prodorna zvonjava sa svih gradskih zvona. Nastao je kaos. Kad ju je brat počeo odvlačiti uspio sam samo izustiti:

Ime! Reci mi svoje ime!

- Rosa.

1466.

Kao kroz maglu čuo sam da me netko doziva. Zašto me prekidaju?!

Matej, potreban si maestru.

Odmah sam odložio alat na pod. Kerubin na kojem sam radio može sačekati kad je riječ o maestru, čovjeku kojemu dugujem sve. Stajao je ispred katedale udubljen u razgovor s dobro odjevenim slugom. Kad me ugledao dao mi je znak rukom da priđem.

O njemu sam ti govorio – obratio se slugi. Možeš poručiti gospodaru da mi je Matej jedan od najboljih pomoćnika. Osobno sam ga obučio.

Tada se obratio meni:

Moj uvaženi prijatelj se nakon dugo ljeta vratio u grad. Prije odlaska započeta je izrada balustrade koja nikad nije dovršena pa me zamolio da mu preporučim nekoga tko bi to mogao učiniti. Ako se slažeš, s najvećim povjerenjem ja bih poslao tebe i to odmah. Dok ne završiš oslobađam te radova na katedrali.

Uzeo sam svoj alat i teška srca napustio prostor katedrale. Zadnjih sedam godina tu sam provodio svaki budni trenutak u stvaranju, pokušavajući se odužiti ovom čovjeku, gradu i Bogu na milostima koje su mi udjelili i omogućili dostojan život.

Pratio sam slugu u stopu. Tek sad sam postao svjestan vreline ljetnog dana. Sunce je bilo visoko na nebu i znoj je lagano počeo curiti niz moje čelo. Kad smo laganom uzbrdicom stigli do trga, sluga je zamakao niz stube i rekao da smo stigli. Mnogo ljeta svi su ovi dvorovi stajali zapušteni, ali sad kad se plemstvo počelo vraćati mnogo se toga dalo popraviti. Pokušao sam odgonetnuti o kojoj se balustradi radi kad se sluga znakovito nakašljao. Upitno sam ga pogledao.

Možda biste se htjeli osvježiti prije nego izađete pred mog gospodara.

Spustio sam pogled na svoje tijelo. Sav sam bio posut bijelim prahom, a znoj je ostavio pruge na mojoj koži. Mogu zamisliti kako mi je tek izgledalo lice. Zaobišao sam stubište i spustio se prema zidinama. Porta alla Marina bila su širom otvorena, a stražari su opušteno propuštali građane koji su ulazili. Vrijeme pošasti je prošlo, crkvena zvona već dugo zvonila su mirno i grad je ponovno postao živ.

Zaustavio sam se kod krune koja je čuvala dobru vodu. Volio sam tu krunu. Oktagon bez ukrasa za mene je predstavljao primjerak uzvišene ljepote jednostavnosti. Izvoru koji napaja žedne duše i u vrijeme najveće suše nije bio potreban nikakav drugi ukras. Izvukao sam vjedro vode, ugasio žeđ i zapljusnuo njome lice. Osvježavajuća hladnoća razlila se mojim tijelom. U tom trenutku prišla mi je nečija sluškinja i rekla:

Moja milostiva je žedna. Može li dobiti malo vode?

Ogledao sam se oko sebe – njena milostiva stajala je na Vratima milosti i gledala prema moru. Po maloj torbici od svile koja joj je bila privezana za zapešće zaključio sam da je plemkinja pa sam rekao da joj poruči da ova voda nije dobra za nju.

Oprostite gospon, tek smo se vratili u grad, još se prisjećamo starih staza pa smo se malo znate, zanijeli – rekla je i pri tom mi se smješkala i zavodljivo treptala očima, a potom klecnula i otišla.

Žednom čovjeku je svaka je voda dobra – ugodan, melodičan ženski glas zamijenio je prijašnji piskutavi. Pokraj mene stajala je sama milostiva. Želio sam joj reći da je ova voda nesigurna jer se često negdje iznutra pomiješa s morem, ali kad sam joj pogledao u lice riječi su mi zapele u grlu. Pogledi su nam se zaključali. Te oči. Tražio sam ih godinama u svakom kutku i svakom živom stvoru ovoga grada i da nije bilo krila koje sam sve ove godine čuvao pomislio bih da sam ju samo umislio. Prostor i vrijeme kao da su nestali i neki davni osjećaj ispunjenosti ponovno je preplavio cijelo moje biće.
Rosa! – grubi glas promolio se do moje svijesti i pogledi su nam se razdvojili. Lice joj je ostalo mirno. Nemoguće je da me se sjeća, ja sam bio samo trenutak njenog života, dok je njena milost obilježila cijeli moj. Da je i ona osjetila nešto snažno slutio sam tek po  ubrzanom dahu koji joj je nježno pomicao rub haljine.

Dijete drago ponašaj se kako ti dolikuje. Budeš li razgovarala sa svakim neznancem i prosjakom tvoj će nas otac zatvoriti u kuću. Moje je da te čuvam, a ti mi to ne olakšavaš.
Ne brinite majko draga, ta samo sam se zaželjela malo vode s izvora poznatog mi iz djetinjstva. Ako sam nešto zgriješila zamolit ću za oprost večeras kad zazvone zvona svetog Spasa.

Pognula je glavu i mirno produžila dalje, a pogled koji mi je uputila njena majka sjekao je jače od mača – Dalje od nje! – govorio je glas bez zvuka. Bila je opasnija od ijednog stražara.

Malo vode čini čuda – rekao mi je sluga kad sam se vratio. - Čak vam i oči sjaje kao da vas je oprala sama voda Nebeska. Nasmijao sam se. Tako sam se i osjećao – kao da sam okupan božanskom milosti.

Gospodar kuće nije postavljao nikakve posebne zahtjeve u vezi izvedbe balustarde. Tražio je samo da bude vrijedna divljenja.

Ostatak dana proveo sam buljeći u gole komade kamena što su stajali preda mnom. Nekoliko puta prislonio sam dlijeto i krenuo zadati prvi udarac, ali sve što sam zamislio bilo je nekako pogrešno. Pred očima mi je stalno izvirala Rosa i ometala misli. Kad su se navečer oglasila zvona svetog Spasa pokušao sam se oglušiti, ali misao da će ona biti tamo odzvanjala je u mojoj glavi i nije se utišala dok god nisam ostavio alat i zaputio se ulicom prema svetom Spasu. Prema njoj. Kleknuo sam u posljednju klupu i ogledao se po crkvi tražeći ju. Sjedila je blizu oltara, a njen stražar sjedio je tik uz nju. Plamen svijeće obasjavao joj je lice i čitavo vrijeme nisam mogao skinuti pogleda s nje. Sveta misa je završila i tek sad sam postao svjestan da nisam čuo ni jednu jedinu riječ. Ljudi su polako počeli izlaziti. Kad je prolazila pored mene primjetio sam da joj je nešto ispalo iz ruke. Produžila je naprijed pognute glave ni ne gledajući u mene. Podigao sam bijeli komadić platna i htio joj ga predati, ali kad sam ga malo bolje pogledao vidio sam da je na njemu finim vezom izvezen anđeo bez jednog krila. Sjeća se! I znala je da ću večeras doći. Stisnuo sam platno čvrsto u šaku kao mali dječak bojeći se da će mi ga netko oduzeti. Brzim koracima krenuo sam prema svom sobičku na drugom kraju grada. Camerino mi se nikad dosad nije činio tako dug. Odahnuo sam tek kad je platno bio sigurno spremljeno pored krunice i voštanog krila. Bacio sam se na slamaricu i razmišljao o balustardi koju trebam izraditi. Ponovno mi se u misli ušetala Rosa. Njena ljepota, sklad, istovremena krhkost i snaga. Bila je točno poput cvijeta čije ime nosi. Dugo sam se prevrtao po krevetu i najzad konačno utonuo u san. Prve jutarnje zrake probudile su me provlačeći se ispod krovnih greda. Naglo sam skočio iz postelje. Najednom sam točno znao kako će balustrada biti izvedena.

Radio sam danima bez prestanka uzimajući predah samo za san. U svakom udarcu dlijeta bila je utkana misao na nju.

Pored mene je prolazilo mnoštvo svijeta noseći bijela jedra prema Piazzi verde. Grad se pripremao za sutrašnju svetkovinu Svetog Trojstva. Imao sam dovršiti još samo tri detalja na balustradi, ali to će morati pričekati.

Za svetkovinu sam odjenuo svoju najbolju bijelu košulju obrubljenu vezom. Na trgu se već okupilo mnoštvo svijeta, a oko crkve bila su razapeta bijela jedra. Sedam dana i sedam noći slavit će se u čast Svetog Trojstva. Plemstvo i puk, trgovci, glazbenici, plesači, svi su stajali zajedno u Božjem jedinstvu čekajući podizanje zastave svetog Mihovila. Zastava je podignuta i slavlje je moglo započeti. Glazba i smijeh odzvanjali su trgom, a ja sam među stotinama lica tražio samo jedno. Stajala je na drugoj strani, u haljini od svile, okružena plemenitom gospodom. Kad me ugledala ostala je stajati mirno, baš kao i ja. Pogledi su nam se ponovno spojili. Tijela su nam bila nepomična, ruke spuštene, ali negdje po sredini trga grlile su se snažno moja i njena duša.

Tada je odmaknula pogled i nastavila se veselo smiješiti svom društvu.

Naslonio sam se na hladan zid i promatrao ju. Sama njena prisutnost ispunjavala je moj duh neopisivom radošću. Kretala se među svijetom s veseljem promatrajući igre koje su se odvijale pred njom. Da je bila svjesna moje prisutnosti dokazivala mi je tek ponekim kratkim pogledom provučenim iza leđa majke stražarice koja se u nijednom trenutku nije odvajala od nje. S dolaskom noći radost među ljudima tekla je u potocima. Glazba je postajala sve glasnija i svi su bili obuzeti ritmom veselja. Kad je Rosa u pratnji obitelji diskretno napustila trg zabava se nastavila, ali ja sam se osjećao kao da je najednom netko pogasio sva svjetla.

Sljedećeg dana njena obitelj bila je tu, ali nju nisam vidio. Kretao sam se među mnoštvom tražeći ju, osjećajući se bez nje izgubljeno kao pas lutalica. Približavala mi se sluškinja prekrivena plaštom i sasvim lagano me dotaknula za rukav košulje dajući znak da pođem za njom. Sav svijet slio se u prostor oko trga i jedva sam ju pratio. Kad smo se našli u mirnoj uličici sluškinja se zaustavila i s čela malo podignula plašt. Bljesak svjetla iz plavih očiju prostrujao je cijelim mojim tijelom.

Rosa.

Povedi me negdje, negdje daleko od ovog okrutnog svijeta – rekla je.

Znao sam da je pogrešno. Uhvati li nas netko na nju će pasti velika sramota no kad sam joj to pokušao reći samo mi je nježno prislonila prst na usta.

Cijeli svoj život sve radim kako treba i kako se od mene očekuje. Ubrzo će me kao komad namještaja predati nekom strancu i služit ću samo za produžetak loze.

Osjetio sam snažnu bol pri pomisli da će pripadati drugomu.

Moja cijela duša vapi za tobom. – nastavila je. - U sjećanjima na grad iz kojeg su me kao djevojčicu odveli uvijek su se preda mnom pojavljivale velike tamne oči dječaka zbog kojeg se isplatila kazna koju sam dobila za njegov spas.

Uzeo sam je za ruku i nestali smo u opustjelim ulicama. Cijeli grad je bio naš. Krećući se uskim skrovitim prolazima poveo sam je do svoje nastambe. Ušla je za mnom u malu prostoriju na koju sam sve dosad bio ponosan jer sam ju kupio librima koje su zaradile moje ruke, ali sad sam pred njom osjećao sram zbog jednostavnosti prostora. Zaobišla je rub stola i zaustavila se kod male kamene police na kojoj su stajala samo tri predmeta. Osmjehnula se i nježno u ruke položila krilo anđela. Oči su joj se ispunile suzama. Prišao sam joj i uzeo s police krunicu.

Zbog ovoga sam želio da dođemo ovdje. Nemam ništa vrijedno što bih ti mogao dati osim ovoga što mi je sveto jer je pripadalo mojoj majci. Želim da bude tvoja.

Lagano je pognula glavu dopuštajući mi da joj je stavim oko vrata. Podigao sam joj glavu i poljubio je u čelo. Bilo je neobično vrelo.

Neeee! Vrisak koji je proizašao iz dubine moga bića stopio se sa zaglušujućom, paničnom zvonjavom svih gradskih zvona.

Gledala je u mene mirnim pogledom u kojem se zrcalila beskrajna tuga i samo je tiho rekla:

Tako je moralo biti. Naš zemaljski hod je tako kratak i nikad ne znamo kad će nas Vječnost pozvati. Kad prehodaš svoj put ja ću te, dušo moje duše, tamo čekati.

Jedinu utjehu pronalazio sam u kamenu. Dovršavao sam tuđu balustradu, ali u svaki otkucaj usadio sam uspomenu na nju. Sedamnaest tankih stabljika s korijenom u zemnome pružalo je svoje nježne lapove prema nebu, držeći na sebi svu težinu svijeta. U jednom od lapova uklesao sam, površnom oku sasvim neprimjetno, malo krilo anđela.

Iznad tereta svijeta uzdizala su se tri ružina pupoljka. Rosa. Moja ljubav. Moja milost. Moja vječnost.