Ovaj put, nakon prošlogodišnjih izlaganja u Livnu i Herceg Novom, izložba će biti postavljena u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, a sredstva su osigurana iz programa Međunarodne suradnje Ministarstva kulture i medija RH. Muzej grada Šibenika predstavljat će ravnatelj Željko Krnčević i autori izložbe, arheolozi Toni Brajković i Emil Podrug. Izložba se otvara u subotu, 20. svibnja u 19 sati, u okviru Međunarodnog dana muzeja.

Izložbom "Prapovijest i antika na šibenskom području: Velištak i Velika Mrdakovica" Muzej grada Šibenika prezentira dio djelatnosti svog Arheološkog odjela. Radi se o dva arheološka nalazišta na kojem djelatnici šibenskog muzeja provode sustavna istraživanja, koja i dalje traju.

Arheološko nalazište Velištak otkriveno je 2007. godine. Riječ je o naselju iz razdoblja kasnog neolitika, odnosno hvarskog lončarskog stila koji je tijekom gotovo čitavog 5. tisućljeća prije Krista bio rasprostranjen na većem dijelu istočne obale Jadrana i njezinog zaleđa. Osnovano nedugo nakon 5000. godine prije Krista, Velištak je dosad najranije poznato nalazište hvarske faze neolitika, a trajalo je do oko 4700. godine prije Krista. Od ostataka naselja istraživanjima je otkriven velik broj ukopanih objekata – jama kakve se obično tumače kao spremišta za hranu. Nadzemni objekti su sačuvani daleko skromnije: kao i na većini neolitičkih nalazišta našeg područja, tragovi kuća su na Velištaku sačuvani jedino u vidu segmenata podova od utabane gline. Najbrojnija kategorija pokretnih nalaza su lončarski proizvodi: keramičke posude ukrašene su urezanim motivima karakterističnima za klasičnu hvarsku kulturu, pri čemu prevladavaju višestruke paralelne linije koje omeđuju geometrijske, lučne, spiralne i cik-cak motive, zatim stilizirane životinjske likove i dr. 

Otkriveno oruđe je izrađivano od kamena i kosti, a nakit i od školjaka. Analize životinjskih kostiju i biljnih sjemenki pokazuju da su egzistencija i prehrana stanovnika naselja na Velištaku bile bazirane gotovo isključivo na uzgojenim vrstama. Većina kostiju pripada ovcama i kozama, u nešto manjoj mjeri su uzgajana goveda i svinje, dok su u daleko skromnijem postotku u prehrani bile zastupljene divlje životinje (jeleni, lisice i zečevi). Plodno polje u okolišu naselja pružalo je idealne uvjete za uzgoj žitarica (više vrsta pšenice i ječma), mahunarki (boba, leće, graška) i lana. Osim nalaza samih sjemenki, o uzgoju i obradi žita u kućanstvima na Velištaku svjedoče i nalazi žrvnjeva. Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju da nalazište Velištak pruža značajne spoznaje o svakodnevnom životu naselja prije gotovo 7000 godina.

Velika Mrdakovica je arheološko nalazište naselja koje se tijekom željeznog doba nalazilo na teritoriju naroda Liburna, a pred kraj stare ere postaje dio rimske države. Ova smjena perioda prapovijest/antika dobro je vidljiva je u arheološkom materijalu iz istraživanja Velike Mrdakovice. Naselje za koje se pretpostavlja da se radi o Arauzoni spomenutoj u antičkim izvorima, egzistiralo je od otprilike 7. stoljeća prije Krista do pred kraj 1. stoljeća poslije Krista. Nalazi se na vrhu istoimenog brda, na visini od oko 140 metara s vizualnom komunikacijom prema okolnim gradinama, Krki, i pučinskim otocima. Nekropola (groblje izvan grada) nalazi se u podnožju brda te je dosad u istraživanjima od 1969. do 1974., te ponovo od 2011. do 2013. godine, otkriveno 130 prapovijesnih, helenističkih, i ranocarskih grobova. 

Obilje materijala ukazuje na trgovinske kontakte i prosperitet liburnske zajednice nastanjene na Velikoj Mrdakovici. Istražene grobne cjeline te pripadajući stakleni, koštani, keramički i metalni materijal, svojim oblicima i bogatstvom ne odudara od grobnih inventara puno značajnijih gradova antike poput Skradina (Scardona). Najveći prosperitet Velika Mrdakovica doživljava po osnutku rimskog vojnog logora u nedalekom Burnumu jer se intenzitet trgovine, zbog opskrbe 11. legije umnogostručuje, a brodovi s teretom iz svih dijelova Carstva pristaju i u mrdakovičku luku u današnjem Zatonu. Zadnjih godina istraživanja su fokusirana na prostor samog naselja slijedom čega dobivamo potpuniju sliku o životu i običajima ove liburnske zajednice koja se očito tijekom Pax romanae, krajem 1. stoljeća, preselila s utvrđenog brda u plodno polje i tamo nastavila život.