Za prvu zbirku poezije 'Prvi korak u tamu' objavljenu 2005. godine dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike te nagradu Matice Hrvatske Kvirin, za najboljeg pjesnika do 35 godina. Pet godina nakon pjesničke zbirke objavila je prvi roman 'Hotel Zagorje' koji je uvelike obilježio njezin životni i profesionalni put usmjerivši ju isključivo prema bavljenju književnosti. Ubrzo nakon izlaska romana počela je djelovati u statusu samostalne umjetnice unutar kojeg se i danas bavi književnim i kulturnim radom. Za svoj književni rad nagrađena je uglednim domaćim i inozemnim nagradama, a za knjigu 'Sinovi, kćeri' dobila je nagradu Meša Selimović. Knjiga govori o patrijarhalnom sustavu u kojem živimo, sustavu nemogućnosti da i žene i muškarci, a posebno oni koji su dio manjine, žive slobodno i dostojanstveno.

- Ovo je nagrada koja mi je stvarno prirasla srcu iz više razloga, a jedan od tih je ima i malo veze s taštinom jer je riječ o regionalnoj nagradi i velikoj konkurenciji. Također, važno je i zašto je nagrada oformljena, a to je da se svi međusobno možemo jako dobro razumjeti, bez obzira na varijante jezika. Kad se razumijemo u književnosti, to utječe na očovječavanje drugih i drugačijih. Ako se možemo identificirati s likovima koje pronalazimo u tom romanu, bit će nam puno teže ući u sukob i pristati na neku propagandu – kazala je.

Dok većina knjiga završava zahvalom, njezina završava isprikom gdje se ispričava 'svima koji su zbog toga što su drugačiji morali biti nevidljivi u društvu, što nemaju jednaka prava, što nisu mogli ostvariti svoju ljubav, koji su trpjeli nasilje, svima koji su u Hrvatskoj živjeli u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije'.

- Do toga je došlo spontano. Često svi mi u nekom segmentu života pripadamo nekoj privilegiranoj skupini i često ne vidimo ispod radara što se događa s drugima koji ne pripadaju. U odnosu na teme kojima se bavim u romanu, smatram da pripadam toj privilegiranoj većini i to je jedan od razloga zašto isprika. Toliko toga ne znamo s čime se ljudi nose, a brzi smo u donošenju stava u osudi.

Roman je napisan iz tri perspektive, a Ivani  je bilo važno da svakom od likova, i majci, i njezinoj kćeri i njezinom partneru, da pravo na svoj glas.

- Nisam pisala ovaj roman sa željom da nekoga osudim i da se postavim na stranu arbitra koji će reći - ovo je ispravno ili ovo nije – istaknula je.