- Ovo je malo neuobičajena suradnja. Imat će te priliku vidjeti kako sudjelujemo u tehničkom i off programu glasova, kada je u pitanju ansambl naše kuće. Kad su moj bivši profesor Svrtan i kolega Darko nazvali i kad smo pričali o ovome, objeručke smo prihvatili s obzirom i na temu i na kvalitetu ove dvojice Gavellinih prvaka - kazao je ravnatelj HNK u Šibeniku Jakov Bilić.

Halatafl je naziv stare vikinške igre koja je kod nas poznata pod imenom ‘Vukovi i ovce’. Glavno pravilo te društvene igre je da ako vuk propusti pojesti ovcu, gubi. To je u ovoj duo drami metafora života dvaju karaktera, direktora I ratnika, koje je sudbina spojila višestrukim nitima. 

Autor teksta je Boris Svrtan, režiju, scenografiju i kostime potpisuju Darko Milas i Boris Svrtan koji i igraju u predstavi, a glasove su posudili Franka Klarić, Jakov Bilić, Petra Svrtan, Kim Končar, Ines Bojanić i Rajko Minković.

Susret dva glavna lika se događa pri kraju jednog manje-više uobičajenog radnog dana u kancelariji. Kroz nekoliko dramskih I komičnih obrata spoznajemo da su i jedan i drugi krenuli u životnu borbu, svako na svoj način iz nekog idealizma, Josip na ratnom polju, a Marko na poslovnom. Nakon otmice, za koju se kasnije utvrdi da je lažna i diletantski planirana, dolazi do uzajamnih ispovijesti koje nam potvrđuju koliko su njih dvojica slični u svojoj različitosti i zapravo krvavi ispod kože. 

- To je susret dva nepomirljiva svijeta i dva čovjeka koji su na početku na potpuno dijametralno suprotnim pozicijama. Međutim, kad se stvar oljušti, vidimo koliko smo svi krvavi ispod kože i kako nam je samo komunikacija, u ovoj fazi post-pandemije i post-idiotizma u kojem živimo, jedini mogući izlaz - kazao je Svrtan.

Tekst ove dramsko-komične igre, ili socijalne tragi-komedije, kako se naziva, suočava nas sa stvarnošću današnje Hrvatske, iskreno, neposredno, ponekad okrutno i sjetno. Nezrela i korumpirana demokracija s debelo zrelim ratnim traumama, društvo u kojem smo se svi navikli na ukorijenjene anomalije i koje u svojoj administrativnoj tromosti i lopovskoj umreženosti ne potiče pozitivne vrijednosti, te kao da nije sposobno ponuditi ništa osim bijega. 

Rezime dvaju života kroz jedan ljudski susret i razgovor ova dva čudna karaktera suočava gledatelja s njegovim ostvarenim i propuštenim prilikama poput neiskrivljenog ogledala, potiče ga da se zapita kako je odigrao svoj život s ponuđenim figurama i jesu li okolnosti te koje formiraju karaktere ili je to konstantna bitka s vlastitim mentalitetom, s prostorom i mjestom rođenja. 

- Priča je tvrda na trenutke, ali i komična, možda više na crno humorni način. To ipak nije zabava, kazalište je tu ne samo da nas relaksira, nego da nas i produhovi, iako su to teške riječi. Odigrali smo par predstava u Slavoniji, ne možete izaći bez da se zapitate jesmo li mi ti koji u životnim situacijama formiramo karakter ili je obrnuto. Priča živi u ovom trenutku koji traje više od 30 godina. Pokušali smo sve ispričati autentično - kazao je na konferenciji za medije Darko Milas.

Može li se kroz naša pojedinačna djelovanja popraviti ne samo slika društva, nego I njegov temelj? Mogu li ljudi koji su se svojim životima izborili za to društvo, tražiti da ono bude bolje? Kako izbjeći vrtnju u krugu razočaranja i što učiniti da bi to imalo nekog vidljivog traga u općoj rezignaciji? Postoji li pojedinačni spas ili je potrebno da bude poduprt I organiziran u društvu koje smo stvorili? Ukoliko se taj pothvat prepusti ljudskim slabostima, takozvanom “snalaženju” i pohlepi, koliko daleko možemo dogurati? 

To su pitanja koja u ovoj toploj ljudskoj priči stoje pred nama. Iako se doima kao svakodnevni razgovor vođen naizgled svakodnevnim, banalnim rječnikom, tekst ove kazališne igra neočekivano nas udara emotivnim, iskrenim eksplozijama i implozijama, te nas potiče da se zamislimo i odemo iz kazališta ne samo zabavljeni, nego i zapitani nad prilikama života kojeg vodimo i u kojeg smo uronjeni rođenjem ovdje na ovom trusnom tlu.