Borisa, koji je prihvati da ga se zove Borko, sa suprugom vidim na gotovo svim kulturnim događanjima u gradu, čak se pomalo zabrinem ako ih nema. Uvijek mi je ostavljao dojam zanimljivog čovjeka s kojim bih popio kavu i slušao što ima za reći o životu u Šibeniku, a kako je u Galeriji sv.Krševana postavljena izložba Grupe 9, imali smo povod pa smo išli na kavu.

Nisam požalio, a što je sve kazao ovaj naizgled običan čovjek, ali osebujnog vokabulara i britkih mišljenja, pročitajte u nastavku.

Udruga postoji 13 godina, na početku vas je bilo devet pa je tako dobila ime, ali zanima me zašto ste se udružili?

Udruga je nastala kao nadomjestak nepostojećeg domaćeg likovnog života u gradu. Nije da nema nas da ne bi bilo likovnog života, daleko od toga. Imamo svoje aktivnosti kroz galeriju sv. Krševana i Muzej, ali većina se svodi na gostujuće izložbe. Nedostajala je, a i dalje nedostaje, organizirana likovna manifestacija na kojoj će se moći prezentirati likovni stvaraoci koji djeluju u Šibeniku i tu žive, kao i oni koji nisu odavde, ali se na neki način referiraju prema ovome gradu. Kad sam bio mlad, osim Ale Guberine, nisi mogao nabrojati dva školovana umjetnika u Šibeniku, ali bilo je dosta amatera. 

Izgleda da se to promijenilo, inače ne bi sjedili danas tu i razgovarali…

Tako je, svako malo čujem kako neki mladi studiraju u Splitu ili Zagrebu i završavaju akademije. Odjednom se stvara sloj umjetnika koji su baš naši. To se ipak ne odražava na stvaralaštvo i likovni život naše sredine jer većina njih svoju aktivnost nastavlja ili orijentira prema probitačnijim sredinama koje imaju tu likovnu dinamiku. Oni ovdje održe jednu, dvije ili tri izložbe. Ja to uglavnom zovem izložbama za tetkice i bake, da vide što unuci rade. Onda nestanu ili počinju zazirati od nastupanja u vlastitom gradu. Sam spomen Šibenika im oduzima poene koje bi mogli dobiti kao samostalni umjetnici, To je katastrofa.

Ima li veze to što se Šibenik smatra glazbenim gradom pa te, kako kažete, bakice i tetkice guraju u klape ili glazbenu školu, a talent je upitan?

E to što se Šibenik prezentira kao grad glazbe, to je vrlo upitno. Što bi onda rekli Zagreb ili Split. Imamo te klape, ovo, ono, više se mi vidimo tako nego što nas drugi doživljavaju. Da je Šibenik grad glazbe, danas bi u ‘Arsenu’ nastupali naši glazbenici, jazzeri i pjevači. Sva ta lova koja se vrti i ulaže, sve to ide u neke druge džepove i neku drugu sredinu koja se razvija. Sutra kad se bude pisalo o gradu, a pisat će se, opet će se spomenuti Faust Vrančić, Skjavetić i drugi, Arsena Dedića koji je isto živio u Zagrebu. Nema ovih koji žive u Šibeniku i tu su zaigrani. 

Recimo, učenici glazbene škole u Kući umjetnosti Arsen imaju koncerte, vrijedi li to?

To je ok. Ali to su učenici, gdje su pravi glazbenici? Nisam lik od glazbe, ali sve mi spada u istu priču. Ljudi moraju negdje otići da bi se vratili i održali koncert tu. Ali vratimo se likovnosti. Naša udruga silom prilika predstavlja okosnicu domaćeg likovnog života. 

Nedavno je Galera, ili ulica sv.Krševana, opet pretvorena u galeriju na otvorenom. Fenomenalan projekt za koji ljudi komentiraju kako imaju osjećaj da su se maknuli iz Šibenika, ali upravo to je grad kakav bi trebao biti. Zar ne?

Sve što je dobro, to dolazi izvana. Takav nam je mentalitet. Meni kao začetniku koncepta palo je na pamet otkrivanje grada kojeg mnogi Šibenčani ne poznaju. U centru grada imamo ulice i prostore koji nisu u našoj svijesti i njima nitko ne prolazi. Galera je fenomenalni dio u kojem je sačuvan duh grada kakav je nekad bio. Postoji zajednica ljudi koji tamo žive dugo, to je kao vremenska kapsula, pogotovo ljeti.

Zato što turisti samo slučajno mogu zalutati tamo?

Tako je, okolo su štekati ili gužve turista, a samo jedan korak dalje, nalazi se hram odsutnosti što bi rekli Kinezi. Tu usred grada nemaš prisutnost, već odsutnost, a unutar te odsutnosti imaš jedan drugi grad, vremensku kapsulu od koje se nešto može napraviti. Kao da napraviš korak i kroz portal ulaziš vraćajući se u neko drugo vrijeme, a u istom prostoru. Dogodi se vremenska inverzija. To nije lako. 

Galera ima potencijal barem jednom godišnje biti galerija na otvorenom ili, kako kažete, vremenska kapsula. Je li to moguće pretvoriti u tradiciju.

Nije ona ništa novo, ali htio sam je smjestiti ‘iza kantuna’. Najbolje bi bilo nasred Poljane ili na Medulić gdje sve konkurira sa štekatima. 

Ovako se ide ciljano, nema puno slučajnih prolaznika…

To je ciljano otkrivanje grada kao takvoga, možda bi se manifestacija mogla seliti i u drudge prostore. Ja sam to nazvao galerijom, ali ne koja nastaje, već koja nestaje. To je fantomska galerija, sad je ima, sad je nema. Zato me i vukla ta ideja. Sve nestaje. Mi nestajemo, grad nestaje, pa tako i ta galerija.

Ostaje li barem umjetnost?

Ona ostaje u nekome, ne znam gdje, ne znam to više. Valjda u bespućima interneta. Zato me više vuče to što nije tvarno, više koncept nego predmet koji je trošan. Tako i ove moje slike koje su izložene u sv. Krševanu. Rađene su na kartonu, onako ovlaš, anti-umjetnički. Bez nekog truda. Neki smatraju da umjetnost mora biti veliki trud, ali ne mora. Umjetnost može biti i nerad, ali mora izazvati reakciju. Uskoro će biti skidanje te izložbe. Što se mene tiče, bacio bih ih u smeće. Odigrali su svoje i to je to. Iz kante su došli i u kantu će otići. 

Možda im baš to što su osjetljivi daje vrijednost, nestaju…

To je produženo nestajanje!

U Šibeniku imamo puno izložbi, recimo u knjižnici za koju bi mogli reći da postoji i hiperinflacija izlaganja svega i svačega, a ponekad je upitna umjetnička vrijednost.

E to je dobro pitanje. Knjižnica je svaštara i imaju problem s time. Zdenka Bilušić je itekako svjesna toga. Sad pričam u njeno ime, ali svjesna je i da je to narodna knjižnica. Galerija u knjižnici nikada neće biti etablirana, nije to ni poanta. Knjižnica je vrlo aktivna, uvijek se nešto događa. Nikad nećeš ući, a da nešto ne vidiš. Stvaralaštvo danas mora biti otvoreno svima, moramo imati stupanj demokratičnosti i vašara. Ima dosta zanata, ali nije svaki zanat umjetnost. Gdje je granica na kojoj umjetnost počinje ili završava? Možeš birati samo školovane umjetnike, ali tu nećeš daleko otići. Najbolje svjedoče naša djela, javna plastika u prostoru. Na jednoj strani imamo lokalne krkane koji rade svoje naive, a s druge strane imamo akademske umjetnike koji rade katastrofe. Tako je u svemu.

Postoji li u Hrvatskoj umjetnički elitizam? 

Ne znam baš da kod nas postoji. Uopće taj pojam, nema kod nas ničega elitnog. To bi značilo nešto što skuplja nekakav vrh ili kremu, nije mi jasan taj pojam. Obrazovanje može svatko završiti, ali to ljude ne čini umjetnicima. Više mi se sviđa reći da imamo outsidersku umjetnost.

To bi mogao biti Banksy možda? Iako je on u svijetu kojega teško može netko dostići.

To je stvar financija i cijene, koliko sve u konačnici košta. Njegova umjetnost je živa, kroz njega ćemo vidjeti umjetnost kraja 20. i početka 21. Stoljeća. Kroz neki pitar cvijeća to nećemo vidjeti. 

Danas mi ‘smeta’ to što imam osjećaj da su umjetnici u prošlosti, bila likovna, kazališna ili neka treća, bili izravni, propitkivali su, kritizirali i referirali se na društvene pojave. Danas toga ima sve manje, pogotovo u Šibeniku, a mislim da je razlog da se ne bi nekome zamjerili. 

To je jedan lijevi pogled na umjetnost, u kojemu je ona zadnji oslonac misaone ljevice koja propituje stvarnost s namjerom da je promijeni. Zadnja oaza dijalektičkog pristupa historičnosti umjetnosti i življenja. Umjetnost je zadnja ostala tu, ali ne mora biti. Volim reći da je umjetnost autentična onoliko koliko se u njoj možeš referirati i prepoznati povijesni trenutak i kontekst. Ne mora biti kao Krleža koji se obračunavao između estetike i ideologije. Jednog Rembrandta cijenimo ne zato što je on crtao i slikao, zato što u njemu vidimo Barok, ne možeš se prevariti. Ako danas napraviš takvu sliku, ona neće vrijediti ništa. 

Suprugu i vas vidim na gotovo svim izložbama u gradskim galerijama i u muzeju, ali mislim da vas u kazalištu baš ne vidim?

U kazalište idem samo kad tamo nikoga nema, to mi je autentični teatar. Volim komedije i sve shvaćam, ali ja idem kad nema nikoga i to je moje kazalište. I moj grad je i dalje moj grad kad nikoga nema.

Tako je, rekli ste da više volite zimi šetati po gradu nego ljeti, pretpostavljam jer nema nikoga i imate mir?

To što idemo vani često na različita događanja je naš oblik društvenog života, tako živimo. To mi je način izlaska. Volim izaći u ovaj grad i teško mi je ako ne napravim đir. Navika koja mi je ostala iz vremena kad je gomila ljudi hodala Poljanom i Kalelargom. Nekad mi je điravanje išlo na živce, a danas mi je čudno. Nekidan sjednem na prag prozora u Kalelargi, gledam lijevo pa desno, i sjetio sam se vremena kad je bilo toliko ljudi da sam gotovo svakoga poznavao, ne osobno. Ako čovjeka nisi vidio nekoliko dana, ili je negdje otišao ili je umro, to je tako bilo. Toliko godina poslije stojim tu i zapitam se. Nije problem što njih nema, problem je što sam ja tu. Neki su mi bili dragi, neke nisam volio vidjeti, a s nekima sam se znao i potući u mladosti. Svi su oni nestali, a što ja tu radim?

Vi ste isto u procesu nestajanja?

Tako je, i taj proces traje. Kod mene malo duže. Ćaća mi ima 89 godina i jučer je išao na noge do Smričnjaka i nazad!