S autoricom je razgovarala novinarka Živana Podrug, a nekoliko pjesama pročitala je Melinda Grubišić Reiter. Autorica je otkrila kako voli slušati ljude, promatrati ih, otkrivati njihove priče, jer iza fasade kojom se štite, nerijetko se kriju dublje priče. 

- Vjerujem kako u svakom čovjeku, pa i u onom okorjelom zločincu postoji nešto dobro. Ono loše u nama izvuku situacije, vlastita slabost jer činiti loše mogu svi, ali činiti dobro mogu samo oni koji u sebi nose dovoljno hrabrosti da se odupru onoj lošoj strani. Silovatelj u romanu "Njegova žena" priklonio se onom zlomu u jednoj situaciji koja mu se ponudila. Baš kao i njegov prijatelj koji je počinio isto djelo ali u kojemu se nakon dugo godina probudila savjest, on je sve priznao i tad se sve zakotrljalo, rekla je Dokoza. 

Naime, roman "Njegova žena" priča je koju zapravo autorici priča žena koja je u jednom trenutku doznala kako je njezin suprug u ratu u Bosni i Hercegovini silovao tada 13-godišnju djevojčicu s još jednim muškarcem. Počinitelji su otkriveni godinama kasnije, dok se jedan ubio, drugi je poricao do zadnjeg trenutka suđenja, a žrtva je ponovno proživljavala najgore trenutke svog života. "Njegova žena", žena silovatelja priča priču iz perspektive žene silovatelja koja se susreće sa žrtvom, s ljudima koji osjećaju posljedice i sama postaje žrtva svoga supruga baš kao i njihova žena.

- Teška je to priča i priča u kojoj će se pronaći mnoge žrtve i počinitelji. Moja sugovornica u romanu "Njegova žena" mislila je kako će njezina ispovijest imati terapeutski učinak. Jer, sve ono što papir može podnijeti, čovjek ne može. Ali na tom putu otkrivanja pojavljuju se drugi demoni. Rekla bih da je to ponovno proživljavanje onoga što je bilo, sjećanja ponovno postaju intenzivna, stvarna. Meni nije bilo lako slušati, a njoj govoriti, otkrivati mi svoje najdublje tajne, tajne njezinog supruga, razgovor sa žrtvom. Na trenutke sam imala osjećaj kako stojim pored svih tih aktera i promatram trenutke u kojima su prolazili svoj pakao, rekla je Dokoza.

Đani Stipaničev: Prijestupnici nisu slučajni

Autorica je govorila i o zbirci "Prijestupnici" za koju je rekla kako je nastajala u posebnom vremenu te je progovorila o odnosu žene i muškarca u jednoj zabranjenoj ljubavi, o  njihovim osjećajima, metamorfozama, boli, sreći, tjelesnim i duševnim iskustvima, tišini u kojoj žive, o stalnim rastancima i međusobnim prožimanjem dvaju bića. 

- J.H.Macado je napisao odgovor na moje pjesme koje su već nastale. Imao je težak zadatak jer je morao proniknuti u moje osjećaje, razumjeti ih, dopustiti da ga dotaknu a potom napisati stihove kojima će odgovoriti na sve ono što sam ja utkala u svoje stihove, rekla je Marijana Dokoza. 

Osvrt na "Prijestupnike" napisali su poznati hrvatski glazbenici Petar Grašo, Đani Stipaničev i Željko Bebek. 

„U kaosu svijeta u kojem živimo, pjesnici su se potrudili sačuvati u škrinjici vlastitog, intimističkog svijeta, dragocjeno poetsko blago. Mi čitatelji, kopači tog poetskog blaga, uvučeni smo u fini svijet osjećaja, u isprepletenost dviju duša, ‘putnika u istom smjeru.‘ Čitajući, poželiš uvijek iznova udahnuti te stihove, kao zrak. Ova poetska zbirka nas podsjeća da nikad ne zaboravimo da smo ljudi. Da osim onog oku vidljivog, postoji i ono veće: ono nevidljivo, unutar nas samih, ono što doista jesmo, napisao je Petar Grašo. 

- Ovom lijepom knjigom potaknut, čujem sebe i svoje ljubavi ... skoro da se sjećam svake ... evo već mi odzvanjaju neka imena puna soka mladosti ... i, zbog osmijeha na školskom, i zbog mjeseca, i zbog pijeska uz more, trave pored rijeke, i klupe duboko u parku, zadnje klupe u kinu, ili putovanja u vagonu za Berlin, i sada čujem njen gromoglasni šapat i fakat, uvijek baš ono što sam poželio čuti ... volim tu pletenicu istine, prepričane snove ... kao slatka ptica mladosti ... pa kada zatvorih korice, sretan sto sam raširenih dlanova dočekao da mi među njih s‘neba padne Marijanina poetika, oživjela pisanom riječju pomislih, sreća pa se nađe netko pisati umjesto nas ..., između ostalog je napisao Željko Bebek. 

Đani Stipaničev je napisao kako Marijanina poezija nikako nije slučajna. 

- Marijana je ‘zaljubljena u ljubav‘, kako sama zbori, a od takve duše možeš očekivati samo najdublju, nepatvorenu, istinsku emociju koju je utkala baš u svaku pjesmu. Nezahvalna tema o ljubavnicima kojima ‘nije suđeno‘ je u njenoj lirici prošla sve postaje od čežnje, ushita, strasti, pa do najveće boli koju silom potiskuje do najdubljih segmenata vlastite duše. Život doživljava kao trenutak u vremenu kojeg ponekad treba zamrznuti i sačuvati duboko u sebi kako bi hranili ranjenu dušu uhvaćenu u mrežu nemogućnosti za iskreno suočavanje s vlastitim žićem. I na kraju: ‘ne usmjeravaju li slučajnosti rijeku života‘? Marijanina poezija nikako nije slučajna!“, smatra Stipaničev.