Iako (na)izgledno na tragu mimetičkog refleksa zbiljnosti, služeći se pri izradi slika fotografijom, – što znakom (auto)fokusa očigledno i neosporno naglašava – slikarska java Tonija Živkovića simbolski je odraz stvarnosti zamrljan fakturom, potezom, bojom, kistom; odjecima nutarnjeg htijenja pokrovne ekspresivno-naturalne provenijencije. To je ujedno žareći i ohlađeni pogled na grad (Šibenik), svojevrsni odjek blokirane želje za utopijom koja stoga izgleda poput njezine negacije. Neslaganje s viđenim i doživljenim ostvareno je svojevrsnim velom, ekspresivno-naturalističkom manirom koja poput zaglušene membrane, slikarskog zasićenog zastirača ukazuje na sliku kao činjenicu po sebi, ostvarenu – bez obzira na očite referencije s iskustvenom ja-zbiljom – izvan konteksta izravnog zrcaljenja.

Vidimo oniričko, nadstvarno opažanje i interpretiranje s očitim kritičkim referencijama na empirijsko stanje stvari. Stoga autorove slike nisu lijepe. Iskonske su, grube, emotivne i pri svakome opažanju promjenjive (ekspresija ponad realnosti), ali i paradoksalno, zamrznute u zaleđene motivske isječke.

Na Živkovićevim slikama turistički besprijekorni i pod lupom neizbježnih društvenih mreža zavodljivi izgled grada  izgubio je blistavu krinku raskošne motivike i slikovitosti pokazujući prikrivenu, acidnu, iscijeđenu, labilnu svrhovitost urbaniteta koja kulturno nasljeđe i civilizacijsko-stvaralačke pobude srozava na gole impulse bivanja, odnosno njegovih relikata i nadomjeske smislenosti onostrane putničkoj lupi i površnom zrcaljenju. Posvećeno srce grada umrtvljeno je, okamenjeno. To je druga strana – prožeta svojevrsnom melankolijom – bučne i stoga površne izglednosti. Stanje je to uznemirujuće i nesigurne egzistencije unutar sivog i jednolično svakodnevnog.

Prisustvujemo stvarnom i nadstvarnom komuniciranju, ako je od razgovora išta ostalo.  „Vidljivo nam se prikazuje kao cjelina koja prekriva fragmentaciju svijeta, koja ga ujedinjuje. Oko pronalazi prikrivenu stvarnost tek kad se veže za jedan od njezinih fragmenata."  Upravo ulomcima totaliteta grada slikar otkriva prikriveno lice Šibenika. To je njegova nova realnost. Na to ukazuje primjer Nove crkve omeđene skelama u pogledu s balkona koji je nevidljiv s ulice.

Ornament  skela crkve označen (auto)fokusom izgleda kao da će se raspasti. Prikaz iz žablje perspektive budi nelagodu i asocijacije na raspad simbolskog. Vidimo i posve nadrealni lik na balustradi balkona koji nitko ne fotografira. To je također djelomični prikaz koji turisti ne snimaju. Tu su i kameni lavovi i drugi ornamenti sa šibenske katedrale koji istrgnuti izvan konteksta u prizoru sa ženskim likom posreduju mistični i nadrealni učinak.

Tome onostranom blizak je motiv s odrezanim nogama sv. Mihovila, ali i primjer mladih ljudi u svakodnevnom životu u sceni iz kafića na lokaciji ispod ulaza u katedralu. To je na stubištu zavučeni kafić, a tko živi u gradu, uhvati stol. Vidimo protežnost sive svakodnevice, uhvaćeni fragment oživljen izvan sezone, o čemu svjedoči i zimska odjeća likova uhvaćenih u realnosti svakodnevna sivila uspostavljena na razinu generalne reprezentacije zaleđenog snimka izvan svakog fetišizma aktera dočaranih ujedno intimno i udaljeno. Djelomičnim pogledom Živković je dosegao fragmentarni izgled koji otkriva onostranu, tešku tajnu dušu grada izvan glamurozne prozaičnosti i površnosti. 

Željko Marciuš 

ŽIVOTOPIS:

Toni Živković rođen je 1996. godine u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo 2021. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi prof. Emilije Duparove. Djeluje u polju likovnih i primijenjenih umjetnosti, uz slikarstvo bavi se i disciplinama mozaika, ilustracije, te interpretacijom slikarske prakse kroz suvremene digitalne tehnike i tehnologije. Član je HDLU Rijeka. Od 2022. surađuje kao vanjski suradnik asistent na katedri slikarstva Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.