Šibenske košarkašice na okupu uoči obljetnice 1991.: 'Kao da smo se vratile u svlačionicu i to vrijeme'

Šibenčanke su u to vrijeme imale odličnu generaciju te žestoke navijače, no tek u posljednjem jugoslavenskom prvenstvu 1991. dočekale su prvi put naslov prvaka. Prije toga osvojile su dva Kupa (1987., 1990.) i imale solidne nastupe u Europi, u Kupu Liliane Ronchetti.

U regularnom dijelu lige bile su uvjerljivo najbolje, s omjerom 20-2, glavni pratitelji bili su Crvena zvezda, Ježica Lj., Partizan i Jedinstvo AIDA (Tuzla). Time su imale domaćinstvo odlučujućih utakmica doigravanja, što je zbog publike bila ogromna prednost.

Na datum 9. travnja 1991., točno osam godina nakon muške utakmice finala Šibenka-Bosna, šibenski sastav pobijedio je u svojoj dvorani pred 3000 gledatelja Crvenu zvezdu u trećoj finalnoj utakmici sa 91:78, imavši vodstvo od početka susreta.

Ekipu su činile Danijela Ilić, Vanda Baranović, Danira Nakić, Veselinka Crvak, Korana Longin, Divna Bulat, Danijela Gulin, Marija Lončar, Žana Lelas, Blaženka Čipčić, Milena Vukičević i Lidija Antić. Predsjednik kluba bio je Goran Šarić, dopredsjednik Nikša Lovrić, tajnik Čedomir Perković, trener Miodrag Vesković, pomoćni trener Dražen Brajković, ekonom Josip Slamić-Primo, psiholog Dražen Škarica i fizioterapeut Bruno Alfier.

Spomenuti sastav okupio se danas, s tim da su se ispričale Ilić i Gulin, a pokojnu Žanu Lelas zamijenila je njezina sestra Ana, koja je također sa Šibenikom bila prvak države, 2003. godine.

- Danas često slavimo srebrne medalje kao da su zlatne, a što je s pravim zlatnim medaljama? Sve ove godine nitko se nije sjetio da nas okupi i da kaže da je u to vrijeme bio postignut veliki rezultat, jedan od najvećih uspjeha šibenskog sporta. Ja sam to napravio radi vas, da netko kaže da to što ste napravile vrijedi - istakao je u uvodu Čedomir Perković, tadašnji tajnik kluba i inicijator današnjeg skupa.

- Nogomet, kojeg nažalost sada nema, muška košarka, to sve znamo. Ovo naše nije nitko ispisao, možda je naša greška što smo malo manje gurali. Kad vidim sve vas, rado se sjetim tih dana. I nitko se iz te ekipe ni iz uprave nije u životu izgubio. Mi smo zadnje dvije, tri godine prvenstva riješili neke stvari, odlučili se na neke poteze, doveli nekoliko reprezentativki par godina prije. Naša prva nagrada bio je Kup u Zadru 1990., onda ovo prvenstvo. Kazat ću i da, kad gledam Darija Šarića danas, da igra isto kao mater, a ne ćaća - kazao je tadašnji predsjednik kluba Goran Šarić.

- Nismo se dugo vidjele, ali sport nosi tu vrijednost da, kada se vidimo opet, kao da smo opet u svlačionici. Te uspomene se evociraju i opet živimo te trenutke. Kao ravnateljica Hrvatskog sportskog muzeja, mogu reći da su samo dva ženska košarkaška kluba (uz tri muška) predstavljena kao zamašnjaci hrvatske košarke, Montmontaža (današnja Trešnjevka) i Elemes/Šibenik - rekla je Danira Bilić, dodavši da je Šibenik jedini ženski košarkaški klub u hrvatskoj ligi, od 1991. do danas, koji se nikad nije raspao, krenuo iz početka ni ispao iz prve lige.

- Ja sam navikao govoriti samo na tajm-autima. Sjećam se detalja da sam govorio nakon utakmice s balkona divnoj, razdraganoj grupi ljudi s puno ljubavi; ja sam rijetko kad u životu osjećao takav pozitivan naboj. Kad vas vidim, vidim vašu ljepotu koju nosite u sebi, ljepotu prirode u kojoj vi živite ovdje i kulturu ovog grada i okoline iz koje ste potekli. To je bilo vrijeme dobrih ideja, iako nisu bile lake godine. Dugo sam radio i nešto osvajao po Europi, ali nijedan rezultat mi nije drag kao ovaj; ja sam s vama dijelio vašu dušu i srca - kazao je svojim igračicama tadašnji trener Miodrag Vesković.

- Drago mi je što je došao trener, nismo se vidjeli od Moskve 2005. Isto sam igrala vani, nešto se osvajalo, ali i meni je ovo najdraže. Poslije smo sa Šibenikom osvajali još, 1997. i 2003., bila je puna dvorana i tada, ali ovo mi je prvo i najdraže. Treniralo me puno dobrih trenera, ali Vesko je ostao u posebnom pamćenju, iako se najviše derao na mene - rekla je Korana Longin Cvitan.

- Slažem se s Čedom, mislim da su naši uspjesi najzapostavljeniji, dva kupa i prvenstvo, u šibenskom sportu. Najjača ekipa je uvijek na marginama, uvijek je sve drugo bitnije. Inače, ja sam friška penzionerka, deset godina starija od svih, tu zadnju sezonu sam igrala na nagovor. Drago mi je bilo vidjeti trenera, nisam ga dugo vidjela, veći je frajer sada nego onda - rekla je Marija Lončar, koja je kao najiskusnija tada bila 'dobra mama' ostalima, rečeno je.

- Na utakmici Šibenke obilježena je obljetnica prvog osvajanja Kupa iz 1987., to mi je puno značilo. Ovakve stvari treba obilježavati. Dok sam bila na nekim funkcijama u gradu i klubu, to je bilo ispravljanje 'krivih Drina', jako teško je doći do nekog statusa, kao najtrofejniji gradski klub u ekipnim sportovima - kazala je Lidija Antić-Mrdalj.

- Ja sam bila među mlađima, na klupi. Igrala sam košarku od prvog srednje, ali ova ekipa je bila unikatna i bila je privilegija biti s njima. Sport te izgradi kao čovjeka, uz dužno poštovanje roditeljima i fakultetu. Treneri i igračice s kojima sam rasla dali su mi vrijednosti koje njegujem i danas, sportski duh, požrtvovnost, prijateljstvo i ljudskost. Nema svatko ovakvu priliku imati ovo. Čast mi je kad me ljudi dan-danas prepoznavaju; bavim se nekretninama i jedan klijent mi je rekao da je slika Elemesa iznad njegovog kreveta - najemotivniji govornik na kraju bila je Divna Bulat, koja je kao kapetan podigla pehar za prvaka Hrvatske na Baldekinu 1997. godine.

Prilikom skupa prikazana je na televiziji i snimka utakmice. Uz odličnu igru i Funcute u najboljem izdanju, na tribini Jug bio je istaknut transparent na kojem piše slično što i na sadašnjem u dvorani: 'Bilo sreća ili tuga, orit će se pisma s Juga'. Tada je bila sreća...