Što je, zapravo, najveće nasljeđe Dražena Petrovića? Što je košarkaški Amadeus ostavio za sobom osim sjajnih košgeterskih predstava, impresivnih statistika, primjera upornosti, odnosa prema sportu kao igri, a potom i kao poslu?

Nekoliko dana prije memorijalne utakmice Draženu u čast, o tome je Večernji razgovarao s Nevenom Spahijom, Draženovim prijateljem iz djetinjstva i jednim od uglednijih europskih košarkaških stručnjaka, trenutačno trenerom talijanskog Reyera Venezia.

– Draženova baština je u mnogočemu velika, a najveća je u onom dijelu što je u NBA ligi ostavio iza sebe za nove naraštaje Europljana. Pa vi danas imate u nizu Europljana – Dončiću, Jokiću, Antetokounmpu, Wembanyami – legitimne kandidate za najbolje NBA igrače. Od Draženova dolaska u NBA ligu stav prema europskim igračima se u potpunosti promijenio. To je bila ostavština za generacije koje dolaze.

Poznat kao sportaš iznimne, teško ponovljive, radne etike, Dražen je bio poznat i po tome da je pronašao ravnotežu između sportskog asketizma i konzumacije života u slobodno vrijeme.

– Dražen je bio izniman radnik, ali je i znao živjeti. Poslije posljednje obveze u sezoni prespavao bi jednu noć u Zagrebu i odmah pravac Šibenik. Dakako, i u vrijeme odmora on nikad ne bi propustio trčanje na trim-stazi ili futing, no volio je i izaći, družiti se s prijateljima. Pa i u Zagrebu, dok je bio u Ciboni, nakon utakmice uvijek bi bila dobra fešta koja bi započinjala u Saloonu koji je tada bio neizbježan.

Dražen i Neven živjeli su u istoj šibenskoj ulici. Koja su Nevenova prva sjećanja na Dražena?

– Ne mogu to reći. No, u tom smislu pomaže mi naša zajednička fotografija snimljena za njegov peti rođendan kada sam ja pak imao sedam.

S obzirom na to da je Spahija bio dvije godine stariji, kako su izgledala ta njihova prva druženja?

– Sjećam se da smo skupa otišli upisati se na košarku, na prvi trening u klub. Dakako, već i prije toga smo mi košarku igrali na ulici. S obzirom na to da je njegov stariji brat Aco sa svojim društvom imao košarku pod broj jedan, bio je logičan slijed da ćemo i mi tamo završiti.

A kako su izgledali ti ulični haklovi?

– Mi smo u našoj Preradovićevoj znali satima igrati. Uostalom, on se pod isti ulični koš vraćao i kada je igrao u Portlandu. Tada nismo imali igralište pored dvorane, kao što je to ovo današnje koje je napravljeno njemu u čast, pa smo igrali na cesti. A kada bi se igrali važni poeni, zaustavili bismo promet. A tada su svi balkoni na okolnim zgradama bili puni. Sjećam se da je jedna gospođa, koja je do prije dvije godine bila živa, sve te naše baskete odigrala sa svojeg balkona.

Cijeli članak pročitajte na portalu Večernjeg lista.