Franciska Ankica živi svoju 'šibensku poemu': 'Poezija je duboko usađena u mene, i ja od nje nikad neću odustati'
Ankicu Hlebec-Lukcin, poznatiju kao Francisku, često možete sresti po šibenskim ulicama, nasmijanu sa zaraznim optimizmom kojeg i nakon mnogih životnih izazova nije izgubila. Ona je spisateljica, pjesnikinja, rođena u Koprivnici, školovana u Zagrebu, obitelj je osnovala u Varaždinu, a već skoro 30 godina.. Šibenčanka.
Franciska, radosna 76-godišnjakinja, odlikovana nakon rata kao Majka Hrabrost, za rad u logistici prije pada varaždinskih vojarni, 'zapela' nam je za oko pa smo na proljetnom suncu porazgovarali o njezinoj najvećoj strasti – poeziji i uvjerili se kako ono što je u nama, duboko, ali poetsko, može pobijediti sve životne nedaće i vratiti osmijeh na lice, pa čak i inspirirati ljude kojima smo okuženi.
-Uvijek sam bila drugačija, kako bi rekli 'freak'. Nikada me nisu zanimale normalne ženske stvari, ja sam uvijek sanjarila, mene je zanimalo zavući se ispod drveta, gledati oblake kojima sam ja plovila, zamišljala, gledala livadu ispred sebe. To je bilo moje more i tu sam ja sanjala o tome kako ću 'kad budem velika biti lijepa gospođa i pisati pjesme i priče koje će čitati i mali i veliki'. Uvijek sam u tim svojim sanjarenjima crpila hrabrost za sve što mi se u životu dešavalo – započela nam je Franciska svoju priču.
Oca ističe kao najveći uzor u životu, njen svjetionik, stup.. kako kaže iako je bio zidar, bio je načitan i često joj je donosio knjige doma kao prava suprotnost majci.
-Od nje sam se sakrivala, kada bi ona vidjela da ja nešto pišem, ona bi to meni uzela i bacila u peć. Morala sam je se kloniti, a jako je rano moja nastavnica iz hrvatskog prepoznala moj talent pa je slala moje radove raznim školskim časopisima diljem tadašnje države. Ja sam se, budala, nakon završene srednje škole u Zagrebu vratila u moj rodni grad. I tada sam se zaljubila, ali nažalost ne u čovjeka, zaljubila sam se u tu neku poetsku ljubav koja mi je cijeli život nedostajala, a od koje sam i na kraju stradala - priča.
Naime, muž joj je bio pijanica, ženskaroš, a na svojoj koži osjetila je da je i nasilnik kada je jedva izvukla živu glavu pa slomljenih rebara i izrezana nožem skočila kroz prozor, uzela svoje troje djece i pobjegla na potpuno drugi kraj Hrvatske.
-Kad već moram ostaviti sve, to sam i napravila. Dvadeset dana nakon Oluje, došla sam u Skradinsko zaleđe, u Smoliće, s djecom. Tamo sam bila tri godine dok nije počelo 'vraćanje' onih koji su tijekom rata izbjegli, u toj kući nisam mogla ostati, pa sam tražila premještaj jer nisam više željela živjeti u takvim okolnostima. 1998. godine sam došla u Šibenik. Tada sam čistila tuđe stanove, snalazila se kako sam znala, kćerka je otišla u Zagreb, sin je povremeno radio, a najmlađi mi je bio u srednjoj školi.
Od malena je sanjarila o moru, o valovima, o plavoj dubini, ali nikada nije ni pomišljala da će spletom, nažalost nesretnih, okolnosti Šibenik postati njezin dom i ljubav. No, priznaje da ga je kao zanesena djevojčica zamišljala kao mjesto u kojem će živjeti. Osjećala ga je gradom po mjeri čovjeka, a inspirirale su je njegova ljepota, povijest, tvrđave, more, otoci.. ali i Arsen Dedić.
-On je bio moj 'vodič', moja prva inspiracija, moj prvi mentor. Danas me strašno veseli što je dobio svoju prekrasnu Kuću umjetnosti u svom gradu, a nadam se da ću i ja jednoga dana dobiti priliku tamo prezentirati moje stvaralaštvo – dodaje.
Trenutno piše i svoju životnu priču 'Life story by Franciska', ponovno proživljava sve teške trenutke, pa često i pomisli 'O Bože, što me nisi napravio lijepom, nego samo pametnom!'.
-Nikada nisam odustala, Uvijek sam djeci govorila, sutra je drugi dan, od kad smo trebali graditi novi dom. U Smolićima smo bili u kući bez struje i vode, a ja sam i tada vjerovala da će doći bolja vremena. Uspjela sam djecu odvesti na prave puteve, danas mi to vraćaju svojom ljubavlju i poštovanjem, podarili su mi čak petero unučića – priča nam Franciska ponosno.
Vjeruje u sebe, vjeruje u svoju poeziju i sve pisane riječi, kojih ima i previše, stalno stvara, sudjelovala je na mnogim književnim večerima, ali još nije došla do nikoga tko bi joj dao tu 'odskočnu dasku'.
Ističe kako na društvenim mrežama ima više tisuća pratitelja iz cijelog svijeta, a jednogodišnje putovanje u Australiju između ostalog je iskoristila i za učenje engleskog jezika te sve svoje pjesme prevodi jer ima i puno onih koji nisu iz Hrvatske, pa tako i njima može poklanjati ono najvrijednije što ima.
-Kuda god dođem, ljudi me se sjećaju, i u bolnici i na ulici, ali to je zbog toga što vjerujem da zračim, da ljudi ipak vide nešto dublje u meni, ponekad se osjećam kao i da je moja duša vidljiva. Gdje god sam došla i kuda god idem, vidim detalje, momente koji me inspiriraju, note bilježim po svuda. Ja virim u dubinu i najjednostavnijih stvari. Osim u negativnim ljudima – priča nam te dodaje kako joj je najveće zadovoljstvo kad vidi da je i ona nekog inspirirala, kada 'pošalje' svoje stihove u svijet te dobije povratne informacije.
Napominje kako do zadnjeg dana neće odustati, dizala se i padala, ali uvijek ide naprijed. Najveća želja joj je da joj barem jedna zbirka bude objavljena, dok ima pjesama za najmanje njih četiri.
-Meni je sve ljubav, meni je sve pozitivno, svako životno iskustvo, a ima ih i lijepih i loših, doživljavam duboko i na svoj način, u glavi mi se odmah počnu vrtiti riječi, poezija, priča, ono skriveno što ima svatko od nas, ali nažalost često bez mogućnosti osvješćivanja i življenja toga. Pisanje je meni Bog usadio u moju glavu i ja se protiv toga ne želim boriti, ja to zaista nikada nisam ni zapostavila. Ni u najgorim trenucima u životu – rekla nam je zanimljiva Franciska te za kraj podarila i jednu od svojih pjesama:
DALMACIJI..
Dalmacijo, krsna svevremena - divnog mora, valom umivena...
Šibenice na stjeni I moru, sretan gledas ,svaku novu zoru...
Svi otoci i sve sure gore: ljube tebe i najljepse more...
Dalmacijo ,dome darovani, dušu liječe s tobom moji dani...
Kad zaplovim do nekog otoka, da ublažim čeznju srca oka...
Doći ću ti, pa makar na kratko, tvome suncu sto miluje slatko!
Želim opet usnuti uz tebe, na tvom žalu, na obali tvojoj - tamo naci mira dusi svojoj...
A. H. L.