Marijana Perinić kaže da ima „umni ADHD“. Stalno nešto „vrti“ u svojoj glavi, a dosta toga bude i naglas izrečeno.

- Večeras najavljuju 22 stupnja, 'oće mi trebat dugi rukav?

Ma neće.

- Nemam ti sad knjigu, dobit ćeš je kad bude promocija.

Nema veze, sve pet.

- Nikad nisam bila na Obonjanu, šta se tamo događa?

Pojma nemam, glamping neki.

- Nije za mene kampiranje, ja volim u kući spavat.

Samo da znaš da sam ja već uključio snimanje.

- A daj, nisi normalan. Moramo se slikat.

Možemo konobara zamolit…

Aj zovni ga. Jel ti stvarno snimaš već?

A ono, možda iskoristim ovaj tvoj tok svijesti.

Šibenskoj Zagrepčanki Marijani Perinić roman "Raskrižje" je četvrta knjiga. Autorica je talk-showova "Ženka priča", "Perilica" i “Introspekcija”, imala je i uspješnu stand-up karijeru, kreirala je i popularni lik PreCjednice, a usput je i blogerica, kolumnistica, booking agentica…

No, zadnjeg dana petog ovoljetnog toplinskog udara našli smo se isključivo zbog "Raskrižja". Ovo je radnja u najkraćim crtama:

Glavna je junakinja Kristina, 39-godišnja Zagrepčanka, uspješna prevoditeljica koja je često na putu radi poslovnih angažmana. Kad se na početku jednoga takvog putovanja, prilikom vožnje u taksiju, nađe u nedoumici kojim putom skrenuti zbog prometne gužve da bi stigla pravovremeno na let za Pariz, ona mora donijeti naoko nebitnu odluku – skrenuti lijevo ili desno? Lijevo ili desno – pitanje je na koje protagonistica treba promptno odgovoriti, a koje joj, kako se čini, definira daljnju sudbinu. Što je odlučila, kako se njene odluke odražavaju na život i upravljaju li te odluke životom ili smo samo prepušteni sudbini koja ipak vuče sve konce?

"Odgovore na ova pitanja kao i na svoja vlastita pitanja koja će se neminovno pojaviti potražite u ovom zanimljivom, dinamičnom i intrigantnom romanu", kažu iz njezine izdavačke kuće Naklada Fragment.

Je li ova nova knjiga plod lockdowna?

- Da. Iako sam je počela pisati još u rujnu 2019. zbog natječaja Ministarstva kulture na koji svake godine apliciram.

Dobila si potporu države?

- Za ovu nisam, za prošlu jesam. Ali zbog prijave na natječaj morala sam napisati nekih šesnaest stranica. Pa sam stala, kao nakon adventa ću. A onda sam otišla na Bali tri tjedna. Kad sam se vratila počela je korizma i odlučila sam krenuti s pisanjem. Tada je došao i lockdown, zatvorilo me u kuću i tako je nastala knjiga. Bila je gotova 23. travnja.

Napisala si je u dva mjeseca?

- Da.

Nema u tebe blokada, pauziranja, kreativnih zastoja… Popiješ kavu ujutro i počneš raditi?

- Istina. I jutros sam se digla, popila kavu, napravila jogu i počela raditi. Ujutro najbolje radim, ujutro sam pametna, popodne više nisam.

Znači, red, rad i disciplina. Meni da nema deadlinea ne bih nikad ništa napisao.

- Kako ne bi? Moraš raditi na samodisciplini. Što si u horoskopu?

Riba.

- Ništa od tebe, previše si u vodi. Mi lavovi imamo energije, vatre. Horoskop ti je kriv.

Što sad, horoskop ili disciplina?

- Pisanje je stvarno samodisciplina, prije svega. Okej, super je ako imaš talent i kreativnost da znaš zaplesti priču. Ja uvijek mislim da to što pišem da to nisam ja, s nečim se konektiram. Sad mi je glupo govoriti da je to neko moje „više ja“, ali svakako je nešto. Dobivaš neke informacije iz podsvijesti, to samo izlazi. Ne odmah, ajmo reći da je meni najplodonosnije vrijeme nakon četiri, pet sati pisanja, tada krene ludilo. Samu sebe iznenadim, naježim se i zapitam – odakle sve ovo dolazi? Sjećam se kad je udario onaj prvi jači zagrebački potres, ja sam spakirala laptop, otišla kod sestre u noviju zgradu, stavila slušalice u uši i nastavila pisala…

Što si slušala?

Bossa novu, jazz, nešto lagano, ambijentalno. Tih dana je stalno treslo, ali ja sam bila u nekom svom filmu, zafilmala sam da sam na Baliju. Na dan kad sam završila knjigu opet je udario jedan malo jači, rekla sam – to je to, gotova sam. Izdavača sam brzo našla, Fragment iz Splita, super su ljudi, radišni, pošteni… S tim da ja nisam klasični pisac, ja sam pisac koji te izluđuje, moram sudjelovati u naslovnici, naslovu…

Znači, teška za suradnju…

Ne, ne, super sam za suradnju. Imaš ljude koji će se stalno suprotstavljati i tjerati vodu na svoj mlin. Ja samo slušam, ako treba nešto ispraviti – ispravim. Ali ne volim da mi se petlja previše po likovima i radnji, a volim sudjelovati u produkciji, promociji, naslovnici, u svemu… I onda maltretiram svog izdavača. Obožavam slati voice message, to mi je nova opsesija. Ljudi su ludi od mene.

U knjizi 'voziš' paralelnu radnju, tvoja junakinja skrene i lijevo i desno na raskrižju, pa tako čitatelj vozi slalom po „Lijevo“ i „Desno“ odlomcima.

- Gledala sam „Sliding Doors“ prije jedno dvadesetak godina. Onaj s Gwyneth Paltrow. To je meni bilo ludilo! Ona isto kao nije stigla na metro i stigla je na metro. Išle su paralelne radnje, meni je su takve teme sinkroniciteta ili paralelnih svemira, fascinantne. Razmišljala sam što bi se meni dogodilo u životu da nisam 2016. stigla na jedan let za Dubrovnik. Tada sam odlučila da ću se posvetiti tom fenomenu. A gle, svaki dan donosimo neke odluke za koje možda mislimo da su benigne, ali njima utječemo ne samo na svoj život, nego i na živote drugih ljudi. Uvijek me ložilo pitanje slobodne volje, karme, sudbine… Kažu da nam osamdeset posto života kreira slobodna volja, na karmu otpada osam, a ostalo je sudbina. Ne slažem se, mislim da je tu puno više sudbine, a puno manje slobodne volje.

Aha, to je ona priča da imamo samo iluziju slobodne volje…

- Pa da, možda, a valjda je i bolje tako jer bismo inače bili inertni, usporeni, tromi, a ovako barem misliš da nešto možeš mijenjati. Mislim da ti sa svojim odlukama možeš mijenjati sudbine drugih, a opet netko tko ti se mora dogoditi, iz ovog ili onog razloga, dogodit će ti se što god ti odlučio.

Znači, što nam je suđeno…

- …suđeno nam je. Koje si ti godište, '75?

Tako je.

- Dakle, Marko je rođen s razlogom 1975. u Šibeniku da bi postao novinar ili što ja znam… Ili da bi sad sa mnom ovdje sjedio jer tko zna što je izbjegao da je danas ostao doma. Svi smo mi jako povezani i sve ima neki smisao, iako je kaos.

Teorija determinističkog kaosa, efekt leptira i te stvari…

- Da, sklona sam vjerovati u to. I puno mi je tako lakše. S jedne strane sam iznimno aktivna, čak mi se i firma zove „Hiperaktiva“. A s druge, da nemam tu neku vjeru u sudbinu bila bih prilično zgrožena, nabrijana, luda, donekle me ta vjera u sudbinu smiri. Okej, ponekad se prepustiš pa s vremenom otkriješ neki skriveni blagoslov. Nakon tri godine propitivanja zašto te je ostavio, skužiš ustvari koja je to budaletina bila… i takve stvari.

I na kraju shvatiš sve, ali ostaneš bez vremena.

- Ma imamo vremena, mladi smo još.

Što bi Marijana Perinić bila u nekom paralelnom svemiru, recimo da Kolinda nije dobila izbore nikad ne bi bilo tvoje PreCjednice.

- Ma znaš što... ta PreCjednica je već prilično i zaboravljena.

Možda, ali te u jednom trenutku proslavila.

- U komičarskom smislu, da. Ali ja sebe već neko vrijeme tražim u voditeljstvu i u pisanju. Malo sam odustala od stand- up komedije, malo puno. Zato što me smorilo, baš me smo-ri-lo. Ja komediju ustvari provlačim kroz „Perilicu“ koja je sad na Z1 televiziji. Tu mogu biti duhovita koliko hoću, ali nemam više onu fobiju da moram doći na scenu, gdje će me prvih pet minuta prvo svi skenirati jer sam žena, gledati što sam obukla i gdje se stalno moram nekom dokazivati. Deset godina toga je bilo dovoljno. Jedanaest, zapravo. U jednom trenutku sam se zapitala što me čini sretnom, a da mi nije stres. Pisanje i voditeljstvo, eto.

Nastaju li ti knjige prema nekom unaprijed osmišljenom konceptu ili se radnja zapetljava i otpetljava tijekom samog pisanja?

- Nikad ne pišem po konceptu, ovoga sam puta unaprijed jedino znala kakav će biti kraj. Tipkam k'o manijak, uopće ne pazim kako pišem. To je onaj šporki rukopis. Samo pičim. Najgore mi je, zapravo, bilo sve otpetljati na kraju. Muka mi je bila zadnjih sedam dana, znala sam cilj, ali ne i kako doći do njega. Sad mi je ideja da u jednoj od idućih knjiga budem frajer. Recimo, kriminalistička priča u muškom rodu, ali o tom potom.

Ideja ti ne manjka, očito…

- To ti se zove umni ADHD. Nikad ne mirujem, unutarnji nemir, ne u tijelu, nego u glavu.

Pa kako ti je samom sa sobom živjeti?

- Znam ponekad biti totalni introvert.

Nikad se ne bi reklo.

- Pola-pola sam.