Filip Knežević voditelj 'Zdravo Malenih': 'Mislio sam da biram životni put, ali je on vodio mene i ja sam ga slušao'

On danas vodi najstariji dječji zbor u Hrvatskoj, profesor je u školi, no njegov glazbeni put nije započeo onako kako smo očekivali...

S glazbenim obrazovanjem započeo je prilično kasno, slobodno ćemo reći u razdoblju odrastanja kaka mnoga djeca zapravo napuštaju izvanškolske aktivnosti, tek u sedmom razredu osnovne škole, i to, kako sam kaže, sasvim slučajno. Odrastajući na Baldekinu, jednog je dana prolazio pokraj crkve kada je čuo žamor djece, pjesmu i glazbu, a taj običan moment kasnije će se pokazati kao presudan za njegov životni put.

-Tamo je bio organizirana glazbena škola, ja sam eto, išao u dućan, doslovno sam hodao pored i čuo da djeca nešto uče svirati i pjevati, i kao da mi je odjednom došao neki impuls... idem se javiti. Do tada nisam nikada imao nikakve veze s glazbom, bilo mi je to nespojivo, ali eto mene tamo 'dobar dan dobar dan, jel se može upisati?’ kažu oni može...

Do tada su njegov svijet činili sport i svakodnevne dječje aktivnosti – nogomet, karate, društvo, a glazba je bila tek usputna stanica.

-Sudbina je htjela eto drugačije, profesorica Tina Banovac predavala je u toj školi, i ona je samnom radila godinu dana. Zapravo je cilj te župne glazbene škole bio samo da se nekoga osposobi da svira orgulje, to je bio vrhunac svega. No mene je to stvarno počelo zanimati, brzo sam sve to 'kopčao'. Kada se promijenila voditeljica, došla je Marica Berić, pola godine sam s njom intenzivnije radio.

Već tada bilo je jasno da se radi o talentu koji brzo uči i još brže napreduje. Teorija mu je, kako kaže, dolazila prirodno, uspoređuje je s logikom i matematikom, a savladao ju je ‘kao od šale’. Uslijedile su pripreme za srednju glazbenu školu, i to bez klasičnog temelja koji većina učenika ima.

-Trebao sam savladati cijelo to gradivo osnovne glazbene škole u koju nisam išao, godinu dana sam išao u pripremnu školu kako bi mogao upisati srednju glazbenu te sam eto nakon toga direktno upao na smjer teoretičar. Za instrument je bilo zapravo i tada još besmisleno s obzirom da sam u klaviru bio tek godinu dana, a šta je to u usporedbi s nekim tko već svira šest godina koliko zapravo i traje to osnovno glazbeno obrazovanje. Teorija je bila tada jedino što su mi uopće predstavili kao opciju.

Iako je kroz srednju školu još uvijek tražio svoj put, jedno je znao, nalazi se tamo gdje treba biti. Odluka o akademiji došla odlučno i na kraju krajeva prirodno.

- Na kraju se sve nekako iskristaliziralo, četvrti razred srednje škole, to je to... ja idem na akademiju. Spremao sam se u vojničkom režimu, dril svaki dan po četiri pet sati i eto iz prve sam upao u akademiju. Mogao sam u Split ili u Zagreb, ali Zagreb mi je ipak bio glavna opcija, primali su nas 12, a nekako sam išao gore jer su mi braća već studirala tamo pa mi je bilo prirodnije. Uostalom, Zagreb mi je bio baš primamljiv grad, sve se tamo dešava, sve relevantne stvari su tamo... Jesam ga idealizirao, ali priznajem da i dalje volim taj grad.

Uostalom, Zagreb mu je, kaže, dao sve što je tražio – iskustvo, znanje i prilike. Nakon akademije radio je kao profesor, vodio zborove i okušao se u kazalištu, gdje je prvi put osjetio posebnu energiju tog svijeta. Svirao je gitaru u 'klapi' u Gavellinoj predstavi 'Kako je počeo rat na mom otoku'.

- To mi je prvo iskustvo kazališta, kao studentu s te četiri izvedbe tjedno imao sam i neki svoj novac, ali zapravo to mi je iskustvo približilo i taj kazališni život, ono postane dio života. Zavolio sam taj cijeli prostor kazališnog života, nije o samo pozornica i gledalište, to je jedan način života. Baš je bilo predivno

Iako je plan bio ostati u Zagrebu, život je ponovno imao drugačiji plan. Jedno jutro, uz kavu i razmišljanje o budućnosti, stigle su poruke koje su sve promijenile.

- Pijem tako jedno jutro ja u stanu, pijem kavu i razmišljam... Zagreb ili Šibenik, Zagreb, Šibenik i doslovno mi u tom trenutku stiže poruka da se otvara radno mjesto u Šibeniku. Gledam i mislim se 'ma.... ovo je slučajno' i nastavim piti kavu kad dođe još jedna poruka, ista. Radilo se o mjesu profesora glazbenog u Petra Krešimira IV, na tri godine, duža zamjena. A ništa, malo nakon toga, ja se premam, pakiram i idem u Šibenik. Računao sam to mi je baš super prilika da 'ljepše sletim' pa će se u međuvremenu otvoriti i druge opcije.

Zapravo sada više nije iznenađujuće da je tako i bilo, povratak u Šibenik pokazao se kao pun pogodak i još jenda pobjeda Filipove intuicije. Ubrzo nakon dolaska, uključio se u rad s djecom, u školi, u Yamaha Music School, a potom i u priču ‘Zdravo malenih’.

-U početku sam samo ‘uletio’ na otvaranju jednog festivala kao korepetitor, no nedugo zatim tadašnja voditeljica Slavica Bačić išla je na porodiljni, vodila je ona Zdravo Malene već neko vrijeme te se zapravo tražio novi voditelj... Ravnatelj me pitao jesam li zaineteresiran, vidio je da sam 'kliknuo' s djecom. Nisam tada bio siguran, moram prizanti. Zdravo Maleni su ipak institucija, najstariji dječji zbor u Hrvatskoj, to mi se činilo kao neka relevantna stvar, ali nisam imao iskustva s dječjim zborovima, niti uopće imao pojma imam li afinitet prema tome. Pogotovo ako to treba biti na stvarno dobroj razini što oni i jesu.

Naravno da je upravo nekako u tom vremenu ponovno dobio i znak da bi se trebao uhvatiti i tog, tada još uvijek izazova, Naime, na jednom nastupu nosio majicu Zdravo maleni kako se ne bi 'šporkao' kada mu je prišao stariji gospodin koji je kao dijete bio u zboru, sve mu je ispričao oduševljeno, a on je sam nakon tog susreta ostao s mislima 'što se sad opet dogodilo'. Odluka nije bila laka, ali je ponovno došla gotovo intuitivno.

- Tada sam shvatio koju moć ima taj zbor, da sva ta djeca, tisuće i tisuće njih koji su prošli kroz njega, njima je to svima ostalo kao najljepši dio života, osnovna škola, zbor, prijateljstva, nastupi, putovanja...poseban je to dio djetinjstva pa rekoh 'ok ajde'. I pristanem. Bilo je to prije tri godine. Trebalo mi je vremena da se snađem u toj ulozi, repoertoar, koliko je djece, kako dalje, kako s njima. Neki odustaju, neki se upisuju. Ne možeš puno planirati.. a bilo je i ljeto, vrijeme upravo tih 'sezonskih previranja' u zboru. Za početak smo počeli raditi jednoglasno pa da vidimo di smo šta smo. Posao zborovođe je zanat koji se stvarno ne može naučiti, iako postoji masu literature, no iskustvo je tu ključno. Svaki zbor je drugačiji, ima svoje pluseve i minuse, ali i svako podneblje ima te neke svoje snage...

Danas, tri godine kasnije, zbor broji više od 60 članova i funkcionira kao prava mala zajednica – ne samo pjevačka, nego i prijateljska. Upravo ta povezanost, ističe Filip, njihova je najveća snaga. Prva godina u zboru mu je bila kako kaže 'godina za upoznavanje' shvaćanje njihovih mogućnosti, afiniteta, snaga i potencijala. Druga godina je već bila uhodanija, počeli su pjevati i dvoglasno, a treću su već usavršili stabilno višeglasje što je, kako kaže za jedan dječji zbor, vrh.

-Moram spomenuti i bivše osmašice koje su mi priznale da ne bi još išle, one bi još pjevale ovdje. Prošliri smo taj raspon naravno i one su još s nama. To je bilo neko nepisano pravilo, osnovna škola, no nije to nigdje zapisano u kamenu da se ne bi mogli prilagođavati već danas, a i u budućnosti. Imamo 63 člana, ta djeca žive taj zbor, ako su im se poklapali sa drugim aktivnostima, oni biraju Zdravo Malene, to mi je već uspjeh. Ima mjesta za napredak, vidim ima posla 'more', ali eto, tu su, tu smo i radimo nešto lijepo, nastavljamo tradiciju. Ta prijateljstva traju cijeli život, a velik dio njih poslije, ukoliko ih i dalje zanima glazba, pjevaju u klapama, u Kolu...

Natjecanje u Požegi bilo je kruna njihovog dosadašnjeg rada, prvi put su se okušali pod negovim vodstvom u zahtjevnijem, višeglasnom programu i pomaknuli tako i vlastite granice.

- Stvarno smo super prošli. Ocjenjivanje je koncipirano na više načina, postoji bronca, srebro i zlato te ocjene od jedan do 10 s tim da je najlošija ocjena bronca 1 a najviša zlato 10, mi smo upali u kategoriju zlata, ja sam bio presretan jer prvi put smo bili u višeglasnom natjecanju repertoar je bio težak, toliko da sam mislio da je pretežak, da smo mogli 'igrati' na sigurnije... Međutim, eto. Testirali smo svoje granice, pjevali smo Mozarta na latinskom, klasičnu dalmatinsku Tri divojke i strane pjesme, dvije a capella i dvije uz pratnju klavira. Baš smo bili zadovoljni.

Zdravo maleni ne samo da su osvojili zlato, već je i Filip dobio priznaje... No, osim nagrada, ono što je uslijedilo po povratku u Šibenik ostalo mu je u posebnom sjećanju – doček u ranim jutarnjim satima, pun emocija i ponosa.

- Nestvarno, atmosfera topla, divna, djeca su bila umorna, u početku im nije bilo ni jasno što se događa, ali divno je to sve skupa na taj način zaokruženo, simbolično, ali upravo takve stvari drže zbor i želju za napretkom..

Gledajući unaprijed, Filip već razmišlja o novim koracima i razvoju zbora, no jedno je sigurno – vodi ga ista ona intuicija koja ga je i dovela do glazbe.

Za kraj, Filip se s posebnom zahvalnošću prisjeća ljudi koji su ga oblikovali kao glazbenika i pratili na njegovu putu – od Tine Banovac, preko Marice Berić koja ga je snažno uvela u svijet glazbe, do Marije Sekso, kao i njezine unuke Mare Sekso, za koju kaže da mu je približila i produbila ljubav prema klaviru. Tu su i Ana Gović Blaće te Mira Grujić, a ističe i šibensku glazbenu školu kao jednu od kvalitetnijih sredina za glazbeno obrazovanje, uz nadu da će uskoro dobiti i prostor kakav zaslužuje.

I dok sve to izgovara, postaje jasno da ova priča nije samo niz činjenica, nego puno više od toga. Jer neke stvari kroz odrastanje uzimamo zdravo za gotovo, ne shvaćajući i prečesto ignorirajući ‘znakove na putu’ kao nešto što bi nas trebalo voditi. Život je zapravo priča koja se ne planira nego događa, samo trebamo slušati, pažljivo gledati i pratiti baš kao Filip… Tiho, veselo, nenametljivo i ustrajno.