Jesenjin, onaj koji je pismo majci počinjao sa "Jesi l živa, staričice moja?", a ona njemu drugom zgodom odgovarala "Bez drugova i doma, svoje dane u krčmama si ludo prokockao". Onaj koji će vam srce proparati pjesmom o kuji kojoj je gazda svu djecu podavio, a "njoj se mjesec vrh kuća ko njeno pričini štene". E pa taj, jedan od najvećih i najznačajnijih pjesnika svih vremena, dobio je sinoć svoju večer u šibenskom kazalištu.

Njemu u čast dogodilo se nešto što se, koliko znamo, rijetko ili nikad nije dogodilo - publika je dva sata boravila na pozornici zajedno s izvođačima. Osmislili su šibenski kazalištarci kabaretsku scenu, viziju zadimljenog jazz kluba, proširili binu i na nju doveli publiku, dali joj stolove, stolice, bocu babića i kikiriki.

Jesenjinove stihove, puno njih, čitali su glumci Franka Klarić, Ana Perković i Oriana Kunčić, čitao je i ravnatelj Josip Bilić. Svirao je Ante Stošić gitaru i Toma Cukrov klavir. Najveći put do bine, od Zagreba, prevalili su Elma Burnić i Admir Ćulumarević, dvojac koji je svoju besprijekornu gitara-vokal reputaciju u Šibeniku gradio na potezu Skala-Bono-Azimut i bogme ju je dobro izgradio. Bilo je tu ruskih i starogradskih romansi, Arsenovih klasika, bilo je i "Što te nema" Alekse Šantića i "Voljelo se dvoje mladih" Himze Polovine u aranžmanu Gorana Bregovića. Bilo je stisnutih grla i ježenja kože... što od ljepote, što od vina.

Pao je na kraju i snijeg, negdje iz kazališnog mraka, kao što valjda sad pada i u Majci Rusiji. Još malo čarolije za kraj.

Dva sata nekog nestvarnog svijeta i onda atak na čula s obližnjeg adventskog vašara. Gotovo da smo pozavidjeli Jesenjinu što je umro mlad.