- Na Zlarinu sam, na odmoru, tu imam kuću. Ni o čemu ne mislim, mozak sam ostavio na ormaru. Šećem otokom, ponekad naslikam neki pejzaž za sebe, za dušu, nešto da nisam uvijek u apstrakciji. Neki bor, more, to me veseli i opušta. Uglavnom čitam i uživam.

Priča to ususret izložbi u Šibeniku Vatroslav Kuliš, umjetnik bogatog i raznolikog opusa i jedan od naših najvećih slikara kolorističke apstrakcije koji će tijekom izložbe 'Lice sunca' u Kući umjetnosti Arsen izložiti nove radove. Riječ je zapravo o prvoj izložbi u Arsenu koja, osim što je bitan vjetar u leđa šibenskoj kulturnoj ponudi, otvara i novi programski smjer.

- U Šibeniku sam izlagao dosad tri, četiri puta, zadnji put u Galeriji Krševan kojoj je trebalo jako oprezno pristupiti. Divan je to prostor, toliko lijep da može prekriti umjetnikove slabosti i tko zna, možda se nekad i vratim. A sada dolazim u jednu sasvim drukčiju dvoranu s velikim mogućnostima transformacije, u dvoranu koja je hommage jednom velikom umjetniku i imponira mi što sam, ne samo kao slikar, nego i kao prvi slikar uopće, pozvan izlagati u Kući umjetnosti Arsen. Jako me to razveselilo. Ja sam, znate, s Arsenom surađivao u Zagrebu nedugo prije nego je preminuo. Radili smo na njegovom zadnjem koncertu u gornjogradskoj Sceni Amadeo, bio je to koncert u humanitarne svrhe za djecu bez roditelja. Ja sam radio grafike u sitotisku, ručno izrađivao svaku boju, a Arsen je govorio 'Sve za našu dicu, napravit ćemo sve za našu dicu'. Nije bilo njegovog prepoznatljivog cinizma ni zafrkancije. Nedugo nakon toga je umro, i nas dvoje se sada opet na neki način susrećemo – prisjeća se Kuliš koji nam se javio sa Zlarina.

Sviđa mu se što je Šibenik odao počast svom velikanu nazvavši kuću umjetnosti njemu u spomen. Mnogima, nastavlja slikar, ništa takvog još nije učinjeno. Obećavaju im čuda i muzeje, kaže, a evo, Faust Vrančić četiri je stoljeća morao čekati svoj prvićki Memorijalni centar.

- Ni veliki Edo Murtić još nema ništa 'svoje' u Zagrebu, da ne pričam dalje. Šibenik je u ovom slučaju lijep i rijedak primjer. Ja sam Arsena slušao još od faksa, uživao sam u nostalgičnosti njegove glazbe i slušam ga sad opet kad sam upao u ove godine. To je arheologija emocija, vraća me u mladost. Volim Arsena zbog njegovih tekstova, a volim i Matijine obrade njegovih stvari na glasoviru, one su mi divna podloga za slikanje. Prije sam mahnito slušao rock, a sad sam nešto više za jazz, za malo meditativniju glazbu. Netko je rekao da bi čovjek stalno trčao za majčinim mlijekom kad ne bi mijenjao gušte i mišljenje. To bi bilo grozno, da se ne mijenjamo, da uživamo uvijek u istom. Trebamo uživati u svemu u životu, u njegovoj raznolikost – priča slikar.

Dok je na odmoru čita Thomasa Manna. Udubi se u njegove riječi, a nekad mu je draže prečitavati iznova iste provjerene knjige nego od nekih novih odustati na dvadesetoj stranici. Inspiraciju za slikanje, kaže, donekle pronalazi i u književnosti, doduše ne izravno već kao sredstvo za dolazak u neko stanje odvojenosti i ulazak u lijepi zatvoreni svijet u kojem je zaklonjen od zemaljskog.

- Nešto kao Alisa u zemlji ideja. Znate, lako je naslikati, ali najteže je doći u stanje za slikanje. Na akademiji je recimo dril, tamo te uče savladati zanat i pravila, a onda si ih sposoban rušiti novom inspiracijom. To je moja staromodnost, moja je generacija to tako naučila, iako ne mora nužno biti tako. Ja sam počeo pejzažima i pronašao kasnije svoju apstrakciju, ali puno je umjetnika bez akademije koji odmah krenu svojim smjerom. Meni su danas boje vrelo emocija, inspiriraju me, zanimaju, guraju. Zanima me sklad boja, zanima me dijalog boja, cijelo moje slikarstvo ističe samo skladnost boja. One su važne same po sebi u odnosu na druge i ja kroz njih i u njihovim odnosu tražim harmoniju i dramaturgiju slike. Boje su moj rječnik, one su moje riječi, ono što mene kroz njih progovara, one imaju svoju jezičnu samobitnost i čini mi se da one same međusobno mimo mene žive na platnu, slijevaju se, a ja ih gledam kako se same dogovaraju. Zbilja ih instinktivno slažem bez racionalnog gledanja, radim po emociji i to je korijen moje estetike – priča umjetnik međunarodno prepoznat po svojim razigranim platnima na kojima su boje i polazište i destinacija.

U ciklusu 'Lice sunca' iz kojeg će radove izložiti u Arsenu, naglasak je na žarko žutoj. I sam naziv ciklusa zapravo je inspiriran Arsenovim stihovima 'Moja ljubav ima oči k'o dva sunca'.

- To mi se učinilo lijepim, ta skala mediteranskih boja. Imao sam ranije jedan pretenciozan naslov od kojeg sam odustao i išao na nešto toplo, ljudsko. Zapravo je ovaj ciklus na neki način nastavak 'Centripetalnih fuga' i ujedno velik pomak od njih. To je elaboracija dosadašnjih radova i proširenje vidika, i iako će se nekima učiniti isto, za mene je ovo velik korak koji me veseli. Ta žuta boja me jako privukla i zadao sam si koncept više raditi s njom. Ne u smislu zadatka, već da prevladava, da je uzmem i prepustim joj se na platnu i stvorim dramaturgiju vodeće žute i njezinih pratećih boja. U Arsenu će sjajno izgledati ta razigrana žuta, u kontrastu s crnom koja je vodeća u dvorani – najavljuje slikar koji je do sada izlagao na više od 170 samostalnih i preko 140 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Kad s jednim ciklusom završi – s njim je uistinu gotovo. Nema radova po narudžbi, nema dodatnog slikanja, nema novih djela. Često ga pitaju ima li nešto novo iz ciklusa Valova, ali on, ističe, prije svega slika za sebe, a kad mu jednom dosadi, s tim je gotovo.

- Tu i tamo znam naslikati nešto po narudžbi dragim ljudima, možda neki portret ili pejzaž, ali jednom kad sam s ciklusom gotov, onda je to stvarno gotovo jer više ne mogu doći u to stanje slikanja, u smislu da ga ne mogu odglumiti ni sebi ni drugima. Inače, moje radove najviše vole žene pa mi često kažu da sam ženski slikar, žene su mi najčešći kupci. Zanimljivo, kad sam bio mlad bilo mi je teško prodati sliku, onda ti je svaka važna. U to vrijeme nisam imao dovoljno za platna i boje koliko sam htio slikati pa sam ih štedio, čuvao platna i slike, radio kao mačak oko vruće kaše. Danas naručim i jednog i drugog koliko mi treba, više o tom ne moram brinuti pa naručim i radim koliko mi se radi. Danas mi je lakše prodati platno, iako, one slike za koje smatram da su mi kvalitetnije ili samo draže od drugih, njih odvojim i čuvam jednog dana možda za neki muzej, nečiju zbirku – iskren je Kuliš.

A kad je 'kraj' jednom apstraktnom platnu? Koji je to zadnji potez kistom, koja je boja zadnja? Kako zna da je jedan kolorit funkcionira, a drugi ne?

- Teško je to objasniti. Naprosto osjećam da slika preda mnom odgovara osjećaju koji je izazvao njezin nastanak i uopće početak slikanja. Kad se izjednači ono što je unutar mene s onim što je ispred mene, onda je slika gotova. Taj zadnji potez kistom je neka moja spiritualna stvarnost koju prenosim pomoću svog vizualnog jezika, svojstvenom meni i karakterističnom za mene. Bio sam figurativac još za vrijeme studija, a onda sam potpuno prešao na apstrakciju jer me ona najviše zadovoljava. Ako bih ugađao nekim drugim modama a ne sebi, onda više ne bih bio uvjerljiv.

Izložba Vatroslava Kuliša 'Lice sunca' bit će otvorena u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku u četvrtak 4. kolovoza u 21 sat, a moguće je razgledati do 18. kolovoza. Ulaznice po cijeni od 30 kuna moguće je kupiti online i na ulazu Arsena. Članovima Kluba prijatelja šibenskih tvrđava i studentima ulaz je slobodan.