Vedran Ružić (26.8.1986., Rijeka) vizualni je umjetnik i jazz-glazbenik (kontrabas i bas gitara). Pohađao je Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, a diplomirao je 2018. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo. Iza sebe ima tridesetak samostalnih te dvadesetak zajedničkih izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posljednjih nekoliko godina fokusirao se na izvedbu serijala slika i instalacija s ciljem povezivanja umjetnosti. Autor je pet jazz-albuma te je dobitnik nagrade Porin, kao i još nekih nagrada za doprinos kulturi.

Projekt 6 metara govori o životu ljudi, među kojima je i autorova obitelj, koji godinama žive uz brzu prometnicu Matulji – Učka. Kada je dovršena ta cesta, počelo se govoriti i o njenom drugom pravcu, čija je izgradnja započela početkom 2021. godine s probijanjem druge cijevi tunela Učka. Stanovnici tog kraja četrdeset godina nisu znali kada će se početi graditi i koje će kuće biti srušene, te su uslijedile brojne zamolbe i upiti da im se nešto odgovori kako bi znali što im je činiti i da se u tom neodređenom vremenu iščekivanja barem postave bukobrani na postojećoj cesti. Bukobrani nisu postavljeni, a odgovori nadležnih, ako bi uopće došli otprilike su glasili: "Poštovani, obavijestiti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme". To je vrijeme došlo već spomenute 2021. godine, kada su žitelji tog kraja, pa tako i Vedranova obitelj, dobili naloge da žurno isele jer će njihove kuće uskoro biti srušene. Od tih pristiglih obavijesti protekle su dvije godine a nikakve nove informacije nisu dolazile, kao što nije donesena niti jedna procjena moguće odštete, a kamo li njihova isplata stanovništvu kao naknada za njihove domove i zemljišta.

Osnovni subjekt projekta 6 metara Vedrana Ružića je izložba, dok je njezin glavni nositelj istoimeni film istog autora. On počinje noćnim kadrom gdje obitelj na terasi svoje kuće promatra video projekciju dnevne snimke prometa na auto cesti. Desno od kuće, udaljena samo 6 metara, nazire se u mraku ta ista cesta na kojoj se sada odvija noćni promet gotovo istog intenziteta. Prošle su 44 godine od kada obitelj Vedrana Ružića živi u nasilnom suživotu s autocestom koja im prolazi kroz negdašnje dvorište, tada otuđeno zajedno s još par tisuća kvadrata zemljišta. O kakvom se suživotu radi rječito govori ovaj film koji nam prikazuje svakodnevne situacije iz života Vedranove obitelji, koje su potpuno obične, osim što su zagrnute nesnosnom zvučnom kulisom što ih okružuje, ulazi pod kožu i indirektno uvjetuje načine ponašanja i života. U takvim okolnostima zajednički objed i odmor poslije njega potpuno drugačije izgleda, a šišanje vlastite živice uz brzu prometnicu opasno je po život.

Izložbu u Galeriji Sv. Krševana, osim filma čine crteži, objekti, instalacije i zvuk.  Serija manjih crteža (A4 formata) prikazuje radove u tunelu, gradnju autoceste i stradanja koja se pri tome dešavaju. Na njima je  iskazana autorova crtačka vještina, suptilnost izrade i lucidna sinteza realnosti i imaginacije. Vedran skicozno portretira sadašnjost uglavnom onakvom kakva je, a akcenti koji su plod njegove mašte i umjetničke slobode još više naglašavaju njezinu krutu zbiljnost. Ti crteži posjeduju i izvjesni konceptualni prosede jer su, u funkciji teme ove izložbe, crtani preko nekih od bezbrojnih žalbi koje su pisali ljudi kojima cesta ru

ši životni standard i gura ih u neizvjesnu budućnost. Stoga su ti crteži stvarniji od stvarnosti.

Bez naziva je rad koji se sastoji od nekoliko nizova čavlića zabodenih u plastičnu foliju te okomito podjeljenih u nekoliko grupa od kojih je svaka formirana u pet redova što simboliziraju notno crtovlje. Čavliće tako možemo čitati kao note što ispisuju imaginarne intrigante zvukove buke, koja se u stvarnosti širi u neujednačenom cresendu od zaglušujuće potmulih zvukova do reskih tonova visoke rezonance. Druga im je uloga metaforička, odnosno da svojim ubodima u podlogu izraze bol tih ljudi koji nakon godina neizvjesnosti i permanentnog zvučnog terora sada žurno moraju napustiti svoje domove.

Podna instalacija Asfaltni requiem sastoji se od niza kvadrata, izvedenih u svijetlom drvu, koji uokviruju fine i sitne granule crnog asfalta što podsjećaju na prosijanu crnu zemlju namijenjenu sadnji biljaka. Autor izuzetno rafiniranim postupkom govori o ekološkoj stvarnosti današnjice, gdje asfalt sve češće zamjenjuje zemlju, a taj podni raster cijeloj izložbi pruža profinjenu estetsko-simboličnu nadgradnju. Sastavni dio izložbe su i eksperimentalne skladbe koje Vedran svira na kontrabasu, a njihove ritmičke akcente čine udarci u lim zaštitne ograde autoceste. Ti zvukovi s vizualnim komponentama izložbe čine pomno osmišljenu i zaokruženu cjelinu koja eksplicitno govori o psihičkim i materijalnim stanjima onih koji su, bez ikakve svoje krivnje, nebrigom i iritantnim ponašanjem države gurnuti na margine duševne i fizičke egzistencije.

Prezentacija u Šibeniku posljednja je postaja dvogodišnje turneje izložbe koja je uključivala likovne artefakte, film i glazbeni izričaj. Pošto se radi o tipičnom work in progress projektu i ovoj je izložbi Vedran pridodao limene ploče iz Močvare na kojima su ispisi brojnih žalbi njegovih sumještana te dva nova crteža većeg formata na kojima su nacrtani nusprodukti psihičkog stanja građana matuljskog područja: gomila opušaka na jednom te niz lijekova za smirenje na drugom crtežu.

Unatoč što upozorava na anomalije društva (barem smo to nekad tako nazivali), Vedranov jezik nije aktivistički već predstavlja duboko osmišljeni umjetnički čin koji proizlazi iz jedinstvene provedbe ideje u skladnoj sintezi s različitim umjetničkim disciplinama. Vedranov rad stoga prvenstveno treba promatrati kao promišljeni estetsko-etički komentar aktualnih događaja, a to je zadatak i poslanje umjetnosti, kaže Mladen Lučić.