Prije nekoliko godina umirovljenicima je omogućeno da rade na pola radnog vremena, a da usto primaju puni iznos mirovine.

Jedna od onih koja radi na pola radnog vremena je i Zagrepčanka Ankica Birtić. Otišavši u mirovinu, a fizički se osjećajući dobro, nije dugo sjedila skrštenih ruku, piše N1.

“Morate biti mađioničar da preživite”

“Nakon 36 godina staža provedenog u Hrvatskoj lutriji, krajem kolovoza 2018. godine otišla sam u mirovinu s rješenjem za iznos mirovine od 2470 kuna. Tada je naš zakonodavac slavodobitno objavio da umirovljenici mogu raditi pola radnog vremena, četiri sata dnevno, pa sam već od 1. siječnja 2019. počela raditi u udruzi CeDePe za osobe s cerebralnom i dječjom paralizom kao osobni asistent osobama u kolicima”, kazala nam je gospođa Birtić s kojom smo razgovarali nakon što je završila još jedan četverosatni radni dan.

Nakon svih usklađenja mirovina od 2018. naovamo, kaže, mirovina joj sada iznosi 420 eura, a u CeDePe-u prima plaću od 377 eura za pola radnog vremena.

“To je taman da jako (riječ “jako” izgovorila je sporo kako bi je naglasila, nap.a.) pažljivo plaćate režije i imate što za jesti. Morate skoro biti mađioničar”, dodala je.

“Što ću kad više ne budem mogla raditi?”

Iako je radila u uspješnoj tvrtki i imala pristojnu plaću, mirovina joj je blago rečeno – skromna. Razlog tomu je odlazak u prijevremenu mirovinu.

“Otišla sam u prijevremenu, ali “malo” prijevremenu mirovinu – dvije godine su mi nedostajale do pune. Zbog toga mi je mirovina 36 posto plaće koju sam imala. I penalizaciju su mi zbog prijevremenog odlaska stavili, negativnu, od 10,5 posto”, objašnjava.

Još davno, kao mlada, godinu dana radila je u prosvjeti, a zatim prešla u Hrvatsku lutriju gdje je odradila radni vijek. Radila je u poslovnici, kaže, često trpjela mobbing te preživjela nekoliko oružanih pljački. Odlaskom u mirovinu željela se baviti humanitarnim radom, ali nije ispalo baš onako kako je zamišljala.

“Htjela sam to raditi jer imam želje, volje i vremena, a na kraju je ispalo da radim to za novac. Zadovoljna sam jer još sam zdrava, pokretna i mogu raditi. Ali, koliko ću još moći? Možda još nekoliko godina. I što onda? Starački dom ne mogu si platiti”, zdvojno govori za N1.

“Sve što si priuštim su par gaća i čarapa”

Tragičnim smatra što većina umirovljenika koji rade i prijavljeni su na 4 sata dnevno, nisu dobili ništa od onoga što je Vlada davala – od covid dodatka do energetskog dodatka.

“Oni samo zbroje naša primanja, ne računaju da smo i dalje umirovljenici. Ja sam sa svojom mirovinom ispod svih cenzusa i ne bih, recimo, trebala plaćati ni zdravstvenu participaciju. Međutim, kad se zbroje moja primanja, onda sam iznad cenzusa. Dodatno radim da bih mogla preživjeti, a zapravo sam još i kažnjena. Kad se zbroje moja mirovina i plaća, još uvijek sam na granici siromaštva“, razočarano će gospođa Ankica.

Kaže kako samo s mirovinom od 420 eura ne bi mogla normalno plaćati režije i jesti svaki dan. Živi s majkom čija mirovina također ne doseže 400 eura, a kojoj su stalno potrebni razni lijekovi.

“Evo, već pet godina sam u mirovini i sve što si kupim svake godine su nekoliko gaća i čarapa. Ja si više ne mogu priuštiti torbicu ili kaput. O novom hladnjaku ili mobitelu da i ne govorim. Nema šanse”, ističe.

Mnogi dođu pred izbor: platiti režije ili jesti?

Govoreći radije o drugima, nego o sebi, gospođa Ankica kaže kako je mnogo umirovljenika koji rade neprijavljeno.

“Čiste stubišta, kafiće, čuvaju djecu… Jedna moja poznanica kuha, pere i pegla jednoj obitelji tu u Zagrebu. Katica je za sve, zovu je čak i vikendima kad ustreba. A sve to za 500 eura. Pitam vas, koliko će još dugo ona to moći raditi? Na kraju će joj ostati mizerija od 400 eura mirovine. Druge dvije poznanice imale su oko 2000 kuna mirovine (265 eura), a bile su podstanarke i plaćale najamninu. Nije im ostalo drugo nego da odu u Njemačku i rade kao čistačice. I to na puno radno vrijeme! Jedna je već nekoliko operacija prošla, jer to je težak rad. Sve su to ljudi koji su radili 36, 38 pa i 40 godina, a nisu dobili normalnu mirovinu. Većina onih od 200.000 blokiranih su umirovljenici jer u jednom trenutku dođu pred izbor: jesti ili platiti režije. Ako ti se nešto nepredviđeno dogodi, slomiš nogu na primjer, ne možeš ići liječniku gradskim prijevozom, nego moraš platiti taksi. To su dodatni troškovi koji se gomilaju pa dođeš pod ovrhu. Kao da netko želi da u hodu umremo, da nas se riješe što prije”, ogorčeno govori.

“Ima nas 1,2 milijuna, a nismo se izborili”

Što se tiče 750 tisuća umirovljenika koji su u zoni siromaštva, gospođa Ankica kaže da među njima postoje tri kategorije onih koji rade, pšiše N1.

“Prva smo mi koji radimo četiri sata dnevno, nešto zaradimo i skrpamo se. Druga kategorija su ovi totalno izrabljeni, koji puno rade, ali su robovi kod kojekakvih ljudi. I treća su oni koji skupljaju PET ambalažu. Oni to rade po cijele dane i noći. Kod mene u kvartu jedna je gospođa radeći tako doživjela srčani udar, a jedan gospodin imao je moždani udar. Ali oni i dalje, siročići, hodaju i skupljaju te boce da bi si nešto priskrbili. U zgradi srećem ujutro u 5 ženu, ide čistiti kafić. Pitam kako je, a ona kaže: “Kao da na stratište idem.” To su ljudi koje srećete u dućanu, nemaju novca da si priušte voće, samo ga gledaju. Pomirili su se s tim da su doma gladni. Pretužno je to”, govori.

Tomu dodaje da mnogi koje zna, a rade na pola radnog vremena, uglavnom obavljaju nižerangirane poslove od onih kakve su nekad radili.

“Čiste, slažu robu na police… Ti su poslovi plaćeni niti 5 eura za sat. Puno njih taji od susjeda da rade jer ih je sramota. Nas umirovljenika ima 1,2 milijuna, a ništa nismo izborili za sebe. Ljudi su izgubili nadu, neće izaći na izbore. Već su toliko puta prevareni pa više ne vjeruju da se išta može promijeniti”, poručila je.