“Predaja grada nije nikad započela, 18.11. su započeli pregovori između povjerenika Vlade i srpske strane oko evakuacije ranjenika. To se nije dogodilo jer su Šljivančanin i ekipa nasilno, mimo protokola koji su dogovoreni, upali u bolnicu i uslijedilo je izdvajanje ranjenika koje su likvidirali na Ovčari. Slično se dogodilo i u Borovu naselju s ljudima koji su se sklonili u prostor tvornice Borovo”, prisjeća se Borković za N1 najtežih ratnih dana u Vukovaru.

“Ovdje je kleknula posljednja komunistička vojska u Europi koja se upregla u kola fašističkog režima Slobodana Miloševića. Mi nismo bili međunarodno priznati, nismo postojali i nismo bili željeni, bili smo blokirani po pitanju bilo kakvog naoružanja i opremanja. Oružje smo uzeli iz vojarni, ono što smo oteli u borbama i nešto što smo ranije prošvercali da bi se mogli naoružati. Žrtve su bile strašne”, govori Borković.

Na pitanje kako su se suprotstavili sili koja je stajala s druge strane, Borković kaže: “S onim što smo imali. Bitno je da smo u prvoj fazi pokazali da i oni mogu ginuti od ono malo što mi imamo i to je izazvalo paniku i oni su počeli silom gurati vojnike. Oni su imali puno vojnika JNA koji su bili iz različitih dijelova bivše Jugoslavije. To je dio zločina koji nije procesuiran, koliko su te djece iskoristili da bi ih i tako ubijali. Bez obzira na silu tehnike, zbog tog bitnog ljudskog faktora nisu mogli na Hrvatsku.”

Borković se prisjetio i kako su se 1996. vratili u Vukovar kako bi obišli sva mjesta stradanja, posebno Ovčaru na kojoj je tada još bila otvorena jama. Prva Kolona sjećanja u Vukovaru održana je 1998., a Borković kaže kako nakon desetljeća imamo zemlju, ali da “ne živimo onu Hrvatsku koju smo željeli”.

O tome što Vukovar znači za Hrvatsku danas kaže: “To je ono što je neizbrisivo iz genetskog koda hrvatskog naroda, da je Vukovar temelj moderne hrvatske države, da se za nju vrijedilo boriti i da ima dovoljno prostora za sve nas da dođemo ovdje živjeti.”