30 tisuća kubnih metara vode po stanovniku. Toliko Hrvatska, po podacima Eurostata, ima rezervi pitke vode, piše N1.

Po količini per capita smo prvaci Europe.

79 milijuna 875 tisuća eura. Toliko je novca “iscurilo” uvozom vode u periodu od 2017. do 2023. godine, prema podacima DZS-a.

Ministarstvo: “Nije potrebno uvoziti vodu”

Iz Ministarstva gospodarstva, točnije Uprave za javnu vodoopskrbu na čijoj smo adresi pokušali dobiti informaciju o odnosu izvoza i uvoza vode, potvrdili su nam ono što je zdravorazumski za pretpostaviti, a to je da Hrvatska ima dovoljne količine vode za javnu vodoopskrbu “i da je za tu svrhu nije potrebno uvoziti.”

No mi je ipak, usprkos procjeni Uprave za javnu vodoopskrbu, uvozimo, i to pošteno, posebice uzevši u obzir količinu dostupnih rezervi. Trostruko više 2023. nego 2013. i to najviše – iz Mađarske.

Ono što dodatno zabrinjava je odnos uvezene i izvezene vode. Naime, podaci koje nam je ustupio Državni zavod za statistiku otkrivaju nevjerojatan podatak.

Uvozimo gotovo jednako koliko izvozimo…

2023. smo izvozili marginalno više od uvoza – preciznije, uvezli smo 158 milijuna 801 tisuću, a izvezli 162 milijuna i 658 tisuća litara vode.

Svake godine se uvoz u odnosu na izvoz – smanjuje. Najkritičnije je bilo 2020. godine, kada je uvoz uvjerljivo nadmašio izvoz.

Ono što je zanimljivo je, da je u periodu kada je na vlasti bio SDP, svake godine (od 2013. do 2016.), izvoz bio značajno veći od uvoza. Od 2016., kada na vlast dolazi HDZ, uvoz se drastično povećava, a izvoz stagnira kroz cijeli prvi mandat HDZ-a. Potom, kao što je vidljivo na tablici ispod, naglo skače 2022. godine.

No, osim toga više zabrinjava da smo više platili uvoz vode, bogatstva kojeg imamo napretek, nego što smo od nje zaradili. Još jedan u nizu hrvatskih paradoksa, javlja N1.

Državni zavod za statistiku

Ovi podaci DZS-a govore o običnoj, mineralnoj i zaslađenoj vodi koju konzumiramo iz plastičnih boca.

Od naše vode tako smo uprihodili nešto manje od 470 milijuna eura, a s druge strane smo za uvoz dali preko 520 milijuna eura unazad 10 godina. Dakle, osim što iz vodovoda curi voda, eventualni profit kojeg bi mogli ostvariti, kada već nije Ustavom zaštićena od stranih koncesionara, također – curi.

Ponovno se 2017., s promjenom vlasti događa i promjena i – počinjemo gubiti novac na vodi. Tako se šteta na godišnjoj razini, unazad sedam godina, broji u desecima milijuna kuna.

Ponovno, najgora je statistički bila 2022. godina kada smo za uvoz dali gotovo 18 milijuna eura više negoli smo zaradili od izvoza.

Pretjerani izvoz, naravno, za sebe veže dalekosežne posljedice:

“Danas je, na globalnoj razini, preko 1,5 milijardi radnih mjesta vezano za vodu, uvozom vode otvaramo radna mjesta u državama koje, u odnosu na nas, imaju manje vodne rezerve per capita.

To o nama sve govori”, kaže za N1 filozof i teolog, te bivši nezavisni saborski zastupnik, Marko Vučetić i nastavlja: “Kada smo već kod statističkih podataka, oni govore da danas, od ukupno potrošene vode, 10 posto otpada za potrebe kućanstava, 20 posto odlazi industriji, a 70 posto poljoprivredi.

Voda je, dakle, resurs bez kojeg nema ni industrije ni poljoprivrede. Mi vodu imamo, više je uvozimo nego što je izvozimo (?!), a o stanju naše industrije i poljoprivrede ne treba trošiti riječi.

Živimo paradoks, pa i paradoks voda, ali to ne vidimo”, ističe Vučetić.

Uvoz vode

U 2023. godini, samo iz Mađarske, govore podaci DZS-a, uvezli smo vrtoglavih 41,7 milijun litara vode, više nego od bilo koje druge države.

Slijede ju BiH s 37 milijuna i Slovenija s nešto manje od 31 milijun litara.

Na 4. i 5. mjestu su Austrija s 12 i Srbija s 10,5 milijun litara vode.

Izvoz vode

Što se izvoza tiče u BiH izvozimo 30 milijuna litara, Austriju 17,6,a Mađarsku s 11,5 milijuna litara.

Apsolutno najveći uvoznik hrvatske vode za piće je Slovenija, ista ona država koja je Ustavom zaštitila svoje vode 2016. godine, kada smo mi doslovce počeli plaćati što je imamo najviše u Europi.

U nju smo 2023. izvezli gotovo 60 milijuna litara vode.

Kako je vodu zaštitila Slovenija?

Državni zbor usvojio je 17. studenog 2016. amandman na Ustav Republike Slovenije kojim se voda proglašava javnim dobrom i sprječava njena komercijalizacija.

“Slovenija je konstitucionalizirala vode, mi, u prenesenom smislu, ratujemo s vodom i s Ustavom”, rekao je Marko Vučetić i nastavio: “Slovenija je još 2016. god., i to kao prva država u EU, konstitucionalizirala ljudsko pravo na vodu.”

Mi smo 2019. pokrenuli politički rat instrumentaliziranja ovog prava kako bi netko bio politički poražen, dok bi netko drugi izvojevao političku pobjedu. Ako je netko trebao shvatiti značaj zaštite javnog dobra, to je Hrvatska”, zaključuje Vučetić.

Novi članak 70A slovenskog Ustava tako je odredio da “svaki državljanin Slovenije ima pravo na pitku vodu, da je voda javno dobro pod državnom upravom te da izvori vode prvenstveno i trajno trebaju služiti opskrbi stanovništva pitkom vodom i vodom za kućanstva. Zbog svega toga vodni resursi se ne mogu prodati”, pisao je Zid.org.

Što mi čekamo?

Za razliku od Slovenije, ustavna stručnjakinja i predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, Sanja Barić za N1 objašnjava kako je voda, kao dobro od interesa za RH, djelomično zaštićena postojećim člankom 52 Ustava RH, no što se tiče ikakvog daljnjeg pravnog uređenja, tu vlada velika zbrka:

“I dalje na načelnoj razini, vidimo da nema daljnjih jasnih Ustavom propisanih ograničenja, poput eventualnog koncesioniranja javne opskrbe vodom ili upravljanja otpadnim vodama, a kamoli gospodarske uporabe vode”, govori Barić.

No, iako je pravna zaštita vode kao javnog dobra vidljivo slabija negoli ona u Sloveniji, ustavna stručnjakinja ističe kako ona – nije loša. Dapače, dodaje: “Zakonom o vodama iz 2019. godine koji je noveliran 2023., uređeno je da nema mogućnosti privatnih koncesija na javnu opskrbu vodom.”

Manji problem regulativa, praksa – veći

Ovo je područje koje moramo tretirati u odnosu na sami sebe. Radi se o esencijalnom i prevažnom dobru, neovisno o tome da li ćemo ga formalno tretirati kao ljudsko pravo. U potonjem slučaju, otvara se nešto izravnija mogućnost sudskih postupka. Ipak, nemam dojam da je hrvatski problem – problem regulative”, govori Sanja Barić.

Barić govori da joj je dobro poznato da je “situacija uvelike različita od one koja je zamišljena i propisana Zakonom.”

Marko Vučetić, ipak inzistira na ustavnoj zaštiti vode jer je uvjet bez kojeg ne možemo adekvatno sankcionirati nebrigu koju vladajući pokazuju prema našem najbrojnijem resursu:

“Izbjegnimo da loša praksa postane naše iskustvo i zaštitimo vodu kao javno dobro, konstitucionalizirajmo ljudsko pravo na vodu i potom toj ustavnoj kategoriju dajmo dinamizam realnosti.

Ako ovo ne napravimo, tu grešku ćemo skupo platiti”, zaključuje Vučetić.

Evidentno je da model u kojem gubimo novac na resursu koji doslovce pretpostavlja život – ne drži vodu i da ga što hitnije i strože trebamo zaštititi na svim razina pa tako i najvišoj pravnoj – onoj ustavnoj, piše N1.