O stanju u školstvu, utjecaju pandemije na djecu, ali i drugim aktualnosti o kojima u svojoj radijskoj emisiji progovara uz prigodne glazbene brojeve, u Pressingu Ilije Jandrića govori psiholog i pedagog Boris Jokić.

“Škole trebaju ostati sigurno mjesto”

Škole trebaju ostati sigurno mjesto za učenike i obrazovne radnike, sveto mjesto na koje se ne ulazi nasilno, rekao je Jokić. “To što se dogodilo je nedopustivo. Ako je tim ljudima stalo do učenika, trebaju napustiti to mjesto”, prenosi N1 i apelirao na sve da dobrobit djece i radnika treba biti na prvom mjestu.

“Djeci, mladima i roditeljima cijela ova situacija nije jednostavna i ima posljedica. Sve što se događa oko djece – treba im dati strukturu, da im odrastanje bude normalni. Nije dobro raditi neke stvari u ime djece, dok s druge strane kršite njihova prava. Osnovne škole nisu mjesto za proteste”, poručio je.

Ističe kako je odgovornost na roditeljima. “Važno je reći i da je društvo zasnivano na zakonima i pravilima, koja se nekima mogu činiti besmislenima. Pravila trebamo poštivati, no to ne znači da ih ne treba kritički propitivati”, kaže i dodaje da se pravila mijenjaju demokratskim putem.

Naveo je da je Hrvatska među najboljima u Europi što se tiče dana provedenima na nastavi.

“Prosvjedima nije mjesto na školskim dvorištima i na školskim igralištima”, poručuje Jokić.

Dotaknuo se tematike cijepljenja protiv covida i otpora, istaknuvši kako istraživanja pokazuju da odluku o cijepljenju ljudi donose na temelju dva elementa – strahu za sebe i nelagode da ne prenesu bolest.

Rekao je da su sve mjere ograničavajuće, unatoč tome što su u Hrvatskoj mjere nešto blaže. “Kada gledate, jedan dio otpora će uvijek biti prisutan. Na taj dio populacije je teško utjecati, ali s tim ljudima treba razgovarati i čuti pozadinu njihovog mišljenja”, kaže Jokić.

Utjecaj pandemije na mentalno zdravlje djece

Istraživanje o posljedicama pandemije na mentalno zdravlje djece otkrilo je da je pandemija utjecala negativno zdravlje učenika i prosvjetnih radnika.

“U osnovnim školama, djeci od 13-14 nedostajao im je aspekt fizičke aktivnosti. Kod srednjoškolaca je veći utjecaj bio na psihičko zdravlje. Bilo je i pozitivnih aspekata – odnosi sa bližnjima – roditeljima, prijateljima i nastavnicima. Ipak, aspekti psihičkog zdravlja i bavljenja fizičkom aktivnosti. Uočavaju se depresivna i anksiozna stanja kod učenika. U budućnosti bi nas psihofizičko stanje djece moglo koštati više od pandemije.”

Kaže da je važno sagledati i odgojne te obrazovne aspekte, dodavši kako sada treba iskoristi pozitivnu situaciju koju Hrvatska ima. “U svibnju i lipnju dijagnostički smo sagledali sve što nas zanima, u tome su sudjelovale 162 škole, nijedna nije odbila”, kaže.

Jokić navodi da je škola mjesto gdje se vidite s prijateljima, mjesto dosade, mjesto zezanja, mjesto zaljubljivanja, mjesta učenja i otpora prema autoritetu – ali otpora kroz propitivanje.

O obrazovnoj reformi

Rekao je da Škola za život nema veze s kurikularnom reformom, dodavši da su bila osmišljena brojna rješenja koja bi olakšala svima ali nikada nisu ugledala svjetlo dana, primjerice, ukidanje općeg uspjeha. Istaknuo je važnost toga da se vidi u čemu je učenik dobar. “Imate paradoksalnu situaciju da stvarate iluziju da su svi u svemu odlični”, kaže.

Predlagalo se, govori Jokić, da se kod prijelaza iz osnovne u srednju školu važnost daje predmetima koji zanimaju učenike i potrebni su im za upis željene srednje škole, a prate se od petog do osmog razreda. Predlagalo se da uz školsku ocjenu, učenici pristupaju i standardiziranim vanjskim ispitima.

“Sama ta promjena pomaknula bi hrvatsko školstvo 15 godina unaprijed”, navodi, kazavši da ne zna zašto tog prijedloga nema u Školi za život.

Upozorava da nemamo rješenje ni za darovite učenike, kao ni za učenike s poteškoćama, a prije pet godina izradili su i ta rješenja.