S vremenom čovjek ima sve tanje živce. Bilo je ove godine na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila nekoliko kvalitetnih pjevača, koje krasi izražajan vokal i duboka emocija. Al' premalo je to, brate, za uspon na brdo po sparini. Izražajan je vokal imao i legendarni pokojni šibenski taksist Pere Škarica, a bez emocija ne možeš producirati ni najtvrđu elektroniku. To je, valjda, osnovni toolkit koji moraš posjedovati da bi stao na bilo koju pozornicu i ako nudiš samo to, pa ma koliko kvalitetan koncert pripremio, čovjek s tankim živcima iz prve rečenice neće se zaputiti uzbrdo. Neće imati živaca dva sata svjedočiti kako su razvikani talent showovi pokrenuli lavinu "dubokoemotivnih interpretatora", bacivši autorstvo u drugi plan i isturivši reciklažu pjesama i stila kao poželjne mainstream manire.

Igra živaca u slučaju Sigur Rósa imala je drugačije gabarite. Nije tu bilo straha od prenemaganja, najveću opasnost za živce predstavljao je njihov aktualni album "Átta", prvo izdanje nakon deset godina studijske stanke. "Átta" je definitivno album prepun avangardne ljepote, no bude li koncert pokušaj preslike atmosfere koju je s bendom u studiju obojio i London Contemporary Orchestra, bit će to priličan izazov za nerve. "Átta" je album koji je pretjerao s atmosferom, album čija atmosfera ima svoju atmosferu, a pritom su u glavi još žive slike njihova zagrebačkog koncerta otprije šest godina; bio je to težak, katatoničan i, da, čaroban koncert, ali tada su i živci bili šest godina mlađi. Moglo bi na tvrđavi biti naporno. Lijepo, ali naporno.

"Átte" je na sv. Mihovilu bilo u tragovima, ako se ne varamo, samo "Ylur", sporogradirajuća stvar, koja je poput većine na jučerašnjoj setlisti, na kraju doživjela svoju bučnu katarzu. Idealan je ovo trenutak u tekstu da se takva navada benda slikovito opiše kao erupcija islandskog vulkana, ali guglali smo tesktove iz 2017., gotovo svi su koncert u Domu sportova uspoređivali s nekim vulkanom s Islanda, pa ništa danas od toga. Zapravo, koliko god glazbene lave sinoć eksplodiralo na pozornici, toliko je i Jónsi Birgisson, vokal i gudač na gitari, implodirao u svoju nutrinu, ako baš hoćete - emotivno se razgrađivao i ponovno sastavljao.

Ima tu još mjesta za usporedbu Doma sportova i tvrđave sv. Mihovila. Naime, čak osam pjesama, odnosno 57,14 posto šibenskog koncerta bilo je prepisano sa zagrebačke setliste. Završni niz je, pritom, ostao potuno isti: "Festival", "Kveikur" i "Popplagið". Više od polovice setliste isto, a potpuno drugačiji koncert! Za razliku od znojne katatonije iz prekrcanog Doma sportova, na sv. Mihovilu je melankolija Sigur Rósa zvučala gotovo optimistično, na trenutke čak i oprezno razdragano pa i divlje dinamično, koliko to industrial sekvence s podlogom u klasici mogu biti.

Atmosferine atmosfere, one koje su se naši živci pribojavali, nije bilo. Bilo je pomno dizajnirane, "minimalistički prepunjene" pozornice, bilo je promišljenog prigušenog lajta, bilo je i jakog juga koji je kovitlao dim po bini i cijelu tu distopijsku scenu pred nama činio zanimljivijom. Bilo je i gotovo pa savršenog zvuka, što za tvrđavu, pa još i po onakvom vjetru, nije svojstveno. Bilo je ovacija i ruku u zraku, bilo je hipnotičkog pojedinačnog plesa u publici, bilo je sklopljenih očiju i ježenja kože, bio je to po mnogo čemu jedan od upečatljivijih koncerata koji je tvrđava doživjela u svojih deset godina rada.

A osnovni toolkit, vjerojatno se ne pitate? Vokal kao u vilenjaka i emocija kroz neprepoznatljive riječi i duge šutnje. Da, ali i puno, puno više od toga. Strpljenje ni u jednom momentu nije bilo na kušnji, dapače, ulaznica za večerašnji, drugi koncert na Mihovilu još nešto ima, isplati se svojim živcima priuštiti odmor. Koncert traje sat i pol, a ponovno proživljavanje svakog detalja ovog iskustva kasnije na šanku Azimuta može potrajati i duže...