Pero je u međuvremenu posijedio, baš kao i potpisnik ovih redaka. Kako i neće, na sceni je već dugo, jedan je od pionira i svojevrsna je legenda, piše RatCat.

Kako si uopće ušao u tu elektroničku priču i kako je sve to izgledalo u ona rana vremena rokera, pankera i metalaca, nesvjesnih da stiže nešto totalno drukčije?

Da, nakon trećeg pokušaja izgleda da smo uspili sinkat datume. Samo da sad neki Koradov kamenčić to ne poremeti (smijeh).

Šta se početaka tiče, moja glazbena priča počinje još u 7. razredu osnovne kad mi je školski kolega i prijatelj Alen Vukšić pustio neku čudnu, divlju muziku, a koju je on pokupio od starijeg brata. Radilo se o panku i ubrzo smo nas par postali pankeri. Moram spomenuti i prvu ploču, po koju sam poslao pokojnog oca, da je kupi u tadašnjeg Jugotona na Pjaci. Bio je to LP Električnog Orgazma – Les Chansones Populaires. Nakon toga dolazi srednja škola i upoznavanje sa splitskom alternativnom scenom.

Danas kad pričam mlađima, oni ostanu u čudu na činjenicu da je tada Split imao desetak klubova i da su postojale snažne skupine pankera, metalaca, rokera, darkera… Znalo se di se tko skuplja i di izlazi. Nije bilo jedne jedine cajke u gradu, a nije ni moglo jer taj je đir općenito smatran svetogrđem. Postojalo je i nekoliko studentskih klubova kao TOK u podrumu tehničke škole, danas sjemeništa (smijeh), ili STOP na Fesbu, u kojima su gostovali najpoznatiji alternativni bendovi iz cijele ex Yu. Uostalom svako malo misto je imalo neki dom kulture koji je bio rock orijentiran.

Danas je obrnuto. Ubili su svaki trag kulture u Splitu. Prekomjerni, divlji turizam kombiniran s pohlepom, poduprto politikom, doveli su da u centru Splita više nema kulturnog sadržaja. Sve se pokorilo turizmu i za lokalnog čovika koji nije u turizmu tu više nema mista. Za ništa, a ne samo kulturu.

Spaljivanje vještica

No ajmo se vratit na to moje putovanje… Kroz srednju školu počeo sam istraživati i druge žanrove. Tada je muzika bila nedostupnija, ali paradoksalno – više se znalo i cijenilo glazbu. Osim roka i panka kojih sam kroz brojne izvođače i njihove ploče imao već pozamašnu kolekciju, jer sam svaki tadašnji dinar trošio na ploče, počeo sam otkrivati i disko, hip hop, new wave, ranu elektroniku, industrial. Ne bih marendavao u školi nego sam sve novce ostavljao za muziku.

U to vrijeme lokalne diskoteke i klubovi imali su matineje za mlađe, koje su počinjale popodne oko 18 sati i trajale do ponoći, najkasnije do jedne ure. U četiri godine srednje škole sumnjam da sam iti jedan vikend propustio petak i subotu matineje u Yachta (podrum dosad već srušenog hotela Marjan) ili Milde Sorte (prizemlje današnjeg hotela Radisson).

Cijeli intervju pročitajte ovdje.