Paolo Gramaglia obožava rajčice. Vlasnik restorana President u Pompejima, koji se može podičiti Michelinovom zvjezdicom, kaže da je njegova veza s rajčicom toliko jaka da osjeća da su rajčica i on – isprepleteni. No Paolo ne smatra da je poseban, već da svi Talijani osjećaju jednako za rajčicu. „Rajčice su u našem DNK-u. Odrastamo s njima kroz recepte i postale su simbol naše gastronomije“, objašnjava.

I bome, može se reći kako je u pravu. Bilo da jedete pizzu ili špagete s crvenim umakom, ta dva, možda i najslavnija talijanska jela, uključuju rajčicu u nekom obliku. Pa iako danas mislimo o rajčicama kao hrani koja je oduvijek prisutna u talijanskoj kuhinji, ona se u nju probila tek u 19. stoljeću. Štoviše, mnogi su prije bili uvjereni da je to voće – otrovno, prenosi Pun Kufer.

Iako smo dojma da pizza i tjestenina postoje oduvijek, da su u njima uživali Dante i Petrarca, to baš i nije točno. Naime, Italija je kao država nastala tek 1861. ujedinjenjem, tako da je talijanska hrana relativno moderan koncept. Čak i danas, kad se kuhinja naziva talijanskom, treba imati na umu da su mnoga jela specifična isključivo za određene regije.

No kako je uopće rajčica stigla na stari kontinent? Krajem 15. stoljeća „uvezli“ su je Španjolci nakon kolonizacije Amerika. Smatra se astečkom biljkom, a u Italiji se prvi put pojavila negdje na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. U svakom slučaju, tada se još nije servirala na tanjurima jer je se nije smatralo poželjnom hranom, baš kao i patlidžan. A kako smo već i spomenuli, neki su je smatrali otrovnom.

Prvi put u receptu spomenuta je 1694. godine u kuharici jednog napuljskog chefa. On je tad zaključio da se miješanjem luka, rajčice i još nekih začina dobiva umak koji se sasvim fino slaže s mesom pripremljenim na razne načine. Malo-pomalo rajčica se počela širiti iz Napulja ostatkom zemlje te je postala nezaobilazan dio takozvane „cucine povere“, koja se bazira na tome da se ne baca niti jedan jestivi dio bilo kakve hrane.

Danas se u zemlji uzgaja mnogo raznih vrsta, a najpoznatije su one iz Kampanije, rajčice San Marzano. Talijani će vam reći kako bez rajčica ne mogu zamisliti život, a mi možemo uzviknuti „o tempora, o mores“ i zapitati se kako se ta danas obožavana hrana ikad mogla smatrati otrovom.