Grandi je profesor povijesti hrane na Sveučilištu u Parmi, a u intervjuu za Financial Times objasnio je kako recept za čuveno talijansko jelo – pastu carbonara – nije talijanski nego američki te kako je jedno mjesto na svijetu gdje se može naći vjerodostojan parmezan – Wisconsin, prenosi N1.

On tvrdi i da su tradicionalne talijanske slastice, tiramisu i panetone, relativno novi izumi i da većina Talijana nije čula za pizzu sve do pedesetih godina prošlog stoljeća.

Nove smjele izjave ovog talijanskog akademika dodatno su potpirile bijes koji prema njemu osjeća udruga talijanskih farmera, Coldiretti. Oni su naime odlučni u tome da se talijanska kuhinja uvrsti na listu UNESCO-ve nematerijalne baštine. Iz udruge su poručili da je u pitanju “nadrealni napad” na temelju imaginarnih rekonstrukcija i da su u pitanje dovedene duboko ukorijenjene kulinarske tradicije.

“U suštini, Amerikanci su izmislili carbonaru, a panetone i tiramisu su skorašnji komercijalni proizvodi. On ode toliko daleko da teoretizira o parmezanu, a onaj koji se proizvodu Wisconsinu je iz postojbine lažnih ‘made in Italy’ sireva”, navode Coldirettiji.

Grandijeve izjave se djelomično oslanjaju na postojeću literaturu, navodi Financial Times. On citira Lucu Cesarija, povjesničara hrane i autora knjige “Kratka povijest tjestenine” koji je napisao da je “carbonara američko jelo rođeno u Italiji”. Naime, vjeruje se da je carbonara prvi put napravljena 1944. godine i da ju je spremio talijanski kuhar za američke vojnike stacionirane u Italiji, koristeći slaninu i jaja kao glavne sastojke.

“Talijanska kuhinja je zapravo, više američka nego talijanska”, rekao je Grandi za FT.

Što se tiče parmezana, u pitanju je sir koji je porijeklom iz regije Emilia-Romagna i čija receptura potječe još iz 12. stoljeća. Grandi vjeruje da su ga talijanski migranti, najvjerojatnije iz okolice Parme, počeli proizvoditi u Wisconsinu početkom 20. stoljeća. Objašnjava da je parmezan iz Wisconsina moderni pandan originalnom receptu jer proizvođači u SAD-u nisu nikada, za razliku od onih iz Parme, radili na unapređenju originalne recepture.

Govoreći o pizzi, Grandi kaže da se ona prije Drugog svjetskog rata mogla naći samo u nekim gradovima na jugu Italije, a da su prve pizzerije otvorene 1911. u New Yorku.

“Za mog je oca 70-ih godina pizza bila jednako egzotična kao sushi za nas danas”, rekao je povjesničar.

Reagirajući na optužbe, Grandi je za talijanski Republiccu rekao da ne shvaća zašto ga napadaju i da ne dovodi u pitanje kvalitetu talijanske hrane ili proizvoda, nego samo rekonstruira povijest ovih jela na točan način.