Mario je posao u ljekarni u Šibeniku zamijenio farmom u Ružiću:‘Ovdje nema godišnjeg odmora, ali ovakav život ispunjava’

Na svojem OPG-u Ljubica trenutno ima oko 140 ovaca i 20 koza, uzgaja različitu perad, ima kokošja i prepeličja jaja, golubove, sebi za ljubav , piliće različitog uzrasta i kuniće. Stajskog gnojiva ima i za prodaju, kao i kozjeg mlijeka i sira.

- Radio sam kao farmaceutski tehničar 20 godina u privatnoj ljekarni. To je bio jedan krasan kolektiv, super kolege i odlična šefica koja mi je u svemu bila velika podrška. Ipak, vukla me želja da život u gradu zamijenim selom i prije četiri godine, kad sam prodao stan u Šibeniku, kupio sam kuću u Ružiću i krenuo s ovom pričom. Dijete sam grada, tu sam rođen i odrastao, ali sam dosta vremena provodio na selu kod bake i djeda i ljubav prema prirodi, zemlji i životinjama postoji od malih nogu. Iako su mi korijeni s miljevačkog područja, kuću sam kupio u Ružiću jer nekako se sve posložilo. Kao planinar već sam poznavao ovaj kraj, mjesto je lijepo, mirno i idealno za ono čime se bavim- priča nam.

Imanje u Ružiću je kupio prije četiri godine i tada je gradski život zamijenio onim na selu. Prve dvije godine radio je paralelno u ljekarni i na OPG-u, ali to se pokazalo nezgodnim. Posao oko životinja zahtijeva veliku brigu i trud i s vremenom je bilo sve manje ljekarne, a sve više farme.

- Šefica je često uskakala i bila velika podrška. Uzimao sam i godišnje odmore kako bi stigao sve obaviti. Na kraju sam donio odluku – iako je posao bio odličan, srce me vuklo na selo. Nisam požalio, zadovoljan sam i živim život kojem sam oduvijek težio. U mjestu nema puno stanovnika, imam možda dva ili tri susjeda, što mi odgovara zbog velikog broja životinja. O svemu se brinem sam i tu nema ni godišnjeg ni dana slobodnog. Živim sam i sve je na meni, ali ne žalim se. Znam da se sve ovo što radim isplati, a najviše od svega uživam u miru, posebno nakon godina užurbanog života u grad - otkriva nam.

Iako na selu nema puno stanovnika, nije sam, ima društvo. Jedan od susjeda mu je u biti i dosta pomogao kad je krenuo s cijelom ovom pričom.

- Kao mali jesam provodio vrijeme na selu, kroz godine isto, ali druga je priča kad vam to postane nešto čime se bavite. Dosta sam istraživao, pričao s veterinarima, ali susjed koji se bavi uzgojem ovaca, bio mi je najveća pomoć. S njim se najviše i družim, a kako često tijekom dana, zbog puno posla, pojedem nešto s nogu, često odem kod njega i supruge na večeru - govori nam Mario.

Danas primarno živi od ovoga, najviše od prodaje janjaca, sira, jaja i stajskog gnojiva.

- Može se živjeti, ali čovjek treba biti spreman na puno truda i rada. Prošla godina mi je financijski bila izazovnija jer počeci su najteži, dok se sve posloži. Uredio sam štalu, tu je i kredit, ali ne žalim se. Prodaju najviše ostvarujem putem društvenih mreža i usmenom predajom. Korektan sam i pošten, ne vodim se isključivo novcem. Sve radim domaće, kako su to radili moji baka i djed. Ljudi me prepoznaju preko Facebooka gdje često objavljujem smiješna videa pa znaju stati i javiti se.

Prodaja ide dobro – kupuju i bivše kolege s posla, a šefica mi je i dalje vjeran kupac. Na neki način sam povezao grad i selo. U gradu sam bio cijeli život, dosta ljudi tamo nema nekog svog na selu pa se jave meni, a ja ću pomoći u prodaji i drugima kojima treba - govori nam.

Iako sela nisu naseljena kao prije, ipak se posljednjih godina stvari mijenjaju i mladi se sve više vraćaju. Povratak na selo vidi kao logičan odgovor na ubrzan gradski život. Smatra da grad više nema smisla – hrana je lošija, a ovdje imaju priliku za kvalitetniji način života.

- Ovdje mogu uzgajati vlastitu hranu, imaju mir, slobodu. Pa ova djeca tu, to je skroz drugačija priča nego oni u gradu. Tu ih ne vidim s mobitelima, sudjeluju u svim poslovima, prilagođeno svojoj dobi, pomažu roditeljima, rade kobasice, košnja trave...žive stvaran život. Da, sadržaja možda nema, ali nije ni grad daleko - priča nam ovaj 43-godišnjak.

Na pitanje kako izgleda jedan njegov prosječan dan, kaže da odmora ima jako malo jer posla oko životinja uvijek ima.

- Dizanje je u šest, kava i pokret. Inkubatori, junica, hranjenje životinja, davanje janjcima dude, onima koji nemaju mamu, puštanje peradi, skupljanje jaja, čišćenje. Sve to obavim do 10 kada je doručak i druga kava, nakon toga slijedi priprema i hranjenje životinja te izvođenje ovaca na pašu, što traje oko pet sati. Taj dio dana posebno volim zbog prirode. Popodne me čekaju životinje kod kuće – hranjenje i zatvaranje, a predvečer opet hranjenje janjaca. I kraj dana je oko osam navečer, zimi nešto ranije zbog mraka. Često znam ‘bacit đir’ do susjeda gdje se podružimo i to mi je jako zanimljivo jer cijeli život sam proveo u gradu, uz kafiće i drukčiji način života. Ovdje susjed svira diple, dođu i drugi, slušam zanimljive priče i živim pravi seoski život. Ljudi ovdje su gostoljubivi, svi nude pomoć i otvoreniji su, iskreno će.

Priznaje ipak da su u početku mještani bili skeptični prema njemu, ali danas kažu da je jedan od najvrjednijih u selu.

- Bio sam novi, jasno (smije se). Danas sam dio njih i uživam u ovakvom životu sto posto. Nisam nijednom požalio odluku da se preselim na selo - kaže nam za kraj.

Ukoliko vas zanima malo više o njegovoj priči i životu na selu, Mario 17. travnja gostuje u Azimutu u sklopu festivala Čuvarkuća - život prije markacije.

Pogledajte galeriju fotografija u nastavku.