Podnositelj zahtjeva kao bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ostvario je status ratnog vojnog invalida u BiH zbog pretrpljenih tjelesnih ozljeda nakon eksplozije granate tijekom borbi 1994. godine, objavio je ured hrvatske predstavnice pred sudom u Strasbourgu.

Dodaju da je u Hrvatskoj podnio zahtjev za ostvarivanje razlike invalidske mirovine u odnosu na onu priznatu u BiH, pozivajući se na bilateralni međudržavni ugovor sklopljen 2005. koji je takvu mogućnost predviđao za vojnike HVO-a koji su imali hrvatsko državljanstvo, a čiji je invaliditet nastao ranjavanjem ili zarobljeništvom.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) je njegov zahtjev odbio zato što je temeljem vještačenja utvrđeno da je podnositeljev invaliditet prouzročen "povredama“, a ne "ranjavanjem".

Upravni sud u Osijeku potvrdio je tu odluku, a Ustavni sud je odbacio njegovu ustavnu tužbu kao očigledno neosnovanu.

Pred sudom u Strasbourgu podnositelj je prigovorio jer nije imao mogućnost učinkovito osporavati odluke vještaka, kao i zbog toga što su odluke domaćih tijela bile arbitrarne i nedostatno obrazložene.

U odnosu na meritum spora, ESLJP je naveo da njegova zadaća nije utvrđivanje je li šteta koju je podnositelj pretrpio tijekom vojnih borbi predstavljala "ranjavanje" u smislu ugovora radi dodjele invalidske mirovine u Hrvatskoj, već je odgovor na to pitanje u nadležnosti domaćih sudova.

Međutim, primijetio je da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio povredu prava na pošteno suđenje, smatrajući da je tumačenje domaćih sudova koje razlikuje "povrede" i "ranjavanja" bilo proizvoljno, pretjerano formalističko i suprotno svrsi ugovora.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu da domaće vlasti nisu pružile nikakve razloge glede razlikovanja spornih pojmova, ESLJP je utvrdio da je zaključak o tome da je podnositelj koji je ozlijeđen na prvoj borbenoj liniji uslijed eksplozije neprijateljske granate pretrpio "povredu", a ne "ranjavanje", bilo proizvoljno.

Sud mu je dosudio 2800 eura za troškove postupka, no nije dodijelio nikakav iznos s osnove naknade štete jer je smatrao da je najprikladniji način popravljanja štete, obnova domaćeg postupka.